Recenzija knjige: Lažljivi život odraslih

Na Lažljivi život odraslih čekalo se s nestrpljenjem i uzbuđenjem. I neka je. Očekivanja su ispunjena, a nade uslišene. S ovim je romanom velika Elena Ferrante postala još veća, još izravnija, još ranjivija. Pisati o ovakvim temama bez zadrške, bez straha od zadiranja u kutke koje ni sami u sebi ne znamo pronaći, popriličan je rizik koji sa sobom nosi mogućnosti od zgražanja kao i trivijalnosti. No upravo iznad tog rizika strpljivo i predano stoji snaga i sposobnost jednog čovjeka, odnosno jedne žene, da to izreče na način da je možemo samo u čudu promatrati. Doista je nevjerojatno da svima poznate riječi u Ferrante-kombinaciji mogu stvoriti (ne)zamislivo i neizrecivo.

Iako stilski i tematski na tragu poznate napuljske četvorke, priča iz ovog romana smještena je u drugačiji Napulj na koji nas je Ferrante naviknula. Ovdje se atmosfera odvija usred obrazovanih, imućnih, mirnih i naizgled skladnih obitelji. Giovanna je glavni ženski lik, njezin otac intelektualac je i profesor je u prestižnoj srednjoj školi, a njezina majka predaje grčki i latinski jezik. Giovannine najbolje prijateljice, Angela i Ida, kćeri su najboljih prijateljica njezinih roditelja, bogatih Mariana i Costanze.

Svi su zadovoljni, život ih čuva. No prvo za Giovannu, a potom i za ostale, okolnosti u kojima se sreća stvarala pokazat će se neutemeljenima. „Dvije godine prije nego što je otišao od kuće, otac je majci rekao da sam veoma ružna.“ Tako započinje rušenje svega u što je Giovanna dotad vjerovala. Imala je 12 godina (a ovo piše u poznatom feranteovskom stilu u tko zna kojoj odrasloj dobi, vraćajući se u doba u kojem se sve počelo mijenjati, na fizičkoj i psihičkoj razini) kad ju je otac usporedio sa zloglasnom tetom Vittorijom. Ujedno je ta usporedba i želja da se osobno uvjeri u tu „laž“ pokretač radnje na samom početku romana.

Za razliku od Elene i Lile, Giovanna je lakša u smislu socijalnog i rodnog tereta, pa je samim time smjer kretanja i otkrivanja istina o sebi i drugima pročišćen i slobodan. No to nimalo ne znači da je unutarnji život išta pregledniji, niti da je autorici ponestalo dubina za otkrivati. Dapače. S Giovannom je Ferrante otišla puno dalje i dublje, a sram, samoprezir, razočaranja i boli poprimaju posve drugu dimenziju. Mnoštvo se kompleksnih tema i neugodnih osjećaja stavilo na papir, i iako su najbliži djevojci u adolescentskoj dobi, lako se prenose i na sve nas, dijelom i jer „piše“ odrasla osoba. No s druge strane, neizbježna je nelagoda prilikom susreta s ogoljenim umom i tijelom koji kao takvi laž ne poznaju.

I fascinantna je pojava da Ferrante tako vješto formulira rečenice kad se tako rijetko dogodi takva bolna realnost, otvorenost i iskrenost, čak i unutar kontura svakog bića za sebe. Laž se nameće kao nužnost i potreba, kao sila bez koje život ne ide u dobrom smjeru. No laž se osim u sudaru sa stvarnošću i bolnoj slutnji tuđih, ljudskih misli, potreba i radnji, događa prvenstveno u nama. Jer laž nije imenica koja voli samovati; tako se dobro slaže i ljubi s prijetvorom, (samo)zavaravanjem, idealiziranjem, licemjerjem.

Laži hrane ego, zatvaraju oči, pod izlikom da se predstavimo sa zamišljenim i čeznutljivim vrlinama i uklopimo u „normalno“ i „dobro“. I konačno, laži ne vode bitku, s lažima nema pregovaranja jer i najmanji poraz znači samo jedno – pristanak na jad. Suparnička ekipa nema svojih konja za utrku, jer tko se može natjecat? Možda ranjivost ili iskrenost? Možda požuda, sloboda i neprimjerenost? Sram, poniženje, tuga? Ili spremnost na osudu, iščuđavanje, razočarenje, suze?  Ili pak negativnost, zloba i nasilje? A u kojem bismo i mi timu bili, koliko smo spremni otkriti se, ili zaštititi?

Svijet u kojem živimo s drugima i svijet koji stvaramo za sebe, koliko god bježali od toga, ne razlikuje se od lažljivog života mladih i odraslih likova u romanu. Poistovjetit se možemo sa svakim od njih, od Giovanne do „lude“ Vittorije, od licemjernih roditelja s jedne i druge strane, od Margherite koja je donijela nezamislivu odluku do nesigurne Guiliane, naizgled mirnog Tonina i tipičnog ali bezopasnog Corrada.