Recenzija knjige: Šutnja bijeloga grada (Trilogía de la Ciudad Blanca #1)

U prvom dijelu trilogije policijski stručnjak za profiliranje zločinaca, inspektor Unai López de Ayala zvani Kraken kreće tragom okrutnih ritualnih ubojstava koja potresaju baskijski grad Vitoriju. Uvijek su to dva tijela, muško i žensko, s rukom na obrazu onoga drugog. Takva je situacija bila prije dvadeset godina, a tako je i danas. Sve je opet krenulo i to samo koji dan prije nego što iz zatvora treba izaći čovjek koji je za ta stara ubojstva osuđen – nekoć slavljen, a danas omražen, briljantni arheolog Tasio Ortiz de Zárate.

Šutnja bijeloga grada - krimić koji po strukturi ima sve, a iskreno možda i malo previše. Uvod u radnju je trećina knjige, ako ne i više, koja nas u početku muči s imenima poput Krakenovog, ali onog rođenog. Osobe imaju najmanje dva imena i dva prezimena i vrlo su za naše podneblje neobična pa sam si pomogla zapisivanjem, a ujedno i povezivanjem istih u mrežu događaja. Mreža se postavlja u predivnom gradiću koji opisima upoznajemo da bi se i putopisi posramili. „Bio je to jedan od onih dana vrelih od samoga svitanja, bez daška vjetra, kao da je grad uguran u staklenu teglu ostavljenu na suncu.“

Šetala sam tim ulicama čitajući i kasnije ih poželjela vidjeti i uživo. Kada bismo izdvojili taj opisni dio mjesta radnje iz knjige imali bismo zasebni putopisni roman, ali bez onog „ružnog“ dijela. Za krimić, subjektivno gledano, nepotrebno detaljiziranje grada u kojoj se događaju zločini. Stvarno sam se na trenutke zapitala što nam je ovdje bit.

Radnja se nekako zahuktala kada je spisateljica ubacila priču iz prošlosti. Davala nam je podatke o tom dijelu oskudno pa moram priznati da sam s nestrpljenjem tada okretala stranice. Zanimalo me kako se ta priča uklapa u sadašnjost, kao i naravno tko je zločinac te koji su mu motivi za nedjela. Sve sam na kraju dobila, nekako šablonski i bez onog „vau“ efekta kada te zadnje stranice prosvijetle i sam sa sobom se čudiš kako to nisi i sam zaključio. U vrlo opširnom krimiću usudila bih se reći da je bilo i nepotrebnih međuljudskih odnosa jer nisu imali baš neke svrhe za cijelu radnju. Među likovima nisam pronašla niti jedan koji mi je bio simpatičan, drag ili jednostavno onaj za kojeg se uhvatiš i furaš kroz radnju. Bili su ok, dovoljno opisani da ih se zamisli, ali na isti taj način i površni, plošni.

Kao što rekoh, struktura je zadovoljena, imamo sve što se u jednom krimiću traži, a na vama je da prosudite jesu li i ostali dijelovi romana dobro ukomponirani kako bi strukturni kostur dobio i dobrog „mesa“. Teško je pisati o utiscima krimića i trilera bez da se otkrije sadržaj, zato ja ovdje stajem. Ja sam od onih koji vole dobru i napetu radnju, volim i krimiće i trilere i čitam ih redovito pa vjerujem da je možda kod mene to problem. Previše pročitanog istog žanra čovjeka natjera da lakše uvidi ono što mu „ne drži vodu“ i s čime se ne slaže i što mu djeluje pretjerano.

Mišljenja sam da imamo pravo donositi svoj osobni, subjektivni sud o pročitanom i o njemu na konstruktivan način obrazlagati i dobro i loše. Naučiti prihvatiti tuđe mišljenje iako se s njime ne slažemo je odlična vježba i za život općenito. To sam baš s ovim naslovom odradila na sastanku čitateljskog kluba. Odličan je osjećaj sve istresti bez bojazni da ću nekome previše otkriti i pokvariti utisak čitanja, a ovaj put i uvidjeti da smo svi bili sličnog utiska.