Recenzija knjige: Posljednji stavak

„Ni na što se na ovom svijetu ne možeš osloniti, pomislio je. Pogotovo ne na sebe.“

Nije baš čest slučaj da knjiga istovremeno može biti toliko toga različitoga – i duboka studija o prolaznosti i biti života, i vrlo sažeta priča jednog konkretnog života; bolna, dirljiva i iskrena, a onda i gotovo nepropusna, dajući tek naznake opipljivoga; jednostavna, i toliko složena da u isto vrijeme razumijemo sve i ne razumijemo ništa, osjećamo sve ali nikako sami ne možemo na taj način rastaviti i svoje misli.

Iako je njemački književnik Robert Seethaler već poznat po svojim liričnim romanima koji nose svu težinu (i lakoću) života, i iako su mi njegova djela jako poznata i čekaju svoj red, ovo je bio moj prvi susret s njegovom prozom i mogu reći da je u svojoj ljepoti iznimna.

Gustav Mahler, koji je usput rečeno stvarna povijesna osoba o kojoj nisam ništa znala, sjedi na palubi broda i plovi iz New Yorka u Europu. Prisjeća se svog života, nelinearno i neprecizno, donoseći samo zrnca iz onoga što je sigurno velika pješčana plaža. I to je zapravo to, nema se kako drugačije prepričati „radnja“ ovog djela. I nije ovo ni prvo takvo djelo s mnogo sjećanja i bez događaja koji se mogu u jednom potezu prepričati, ali je zasigurno jedinstveno u svojoj formi i značenju.

Prepričati gotovo pa ništa, od običnih situacija stvoriti umjetničko djelo, a pritom i zagrebati na ona mjesta koja znamo da postoje a ne znamo kako do njih doći, a kamoli ih istražiti – to mogu samo iznimni pojedinci, a Seethaler je jedan od njih.

Čitajući njegov Posljednji stavak, a vjerujem i ostala djela, doživljavamo posebno čitalačko iskustvo koje se ne da lako opisati. Možda će netko i propustiti čar njegovih rečenica, no ako se s užitkom prepustite valovima i notama da vas vode, kao i njegovoj čudesnoj osobnosti, snažnoj a krhkoj, mogli biste doživjeti pravu književno-umjetničku čaroliju.

„Volio bih da mogu vidjeti njezine snove, pomislio je. Ali vjerojatno bolje da ih ne vidim. Ne treba čovjek sve znati.“

Almu, ženu svog života, davno je izgubio, a na svom posljednjem putovanju prisjeća se njihove ljubavi i odnosa. Prisjeća se i kćeri, Anne koja je bila zlatno dijete, i Marije, koja je tragično preminula. Poslije se prisjeća i duge šetnje i razgovora s Freudom (kojeg autor opet oživljava u još jednom svom romanu). Raštrkane, uvijek prilično nepotpune situacije, ostavljaju mnoštvo prostora da mi kao čitatelji stvorimo priču povezujući ih. No nerijetko se dogodi da nam treba još detalja i da želimo da nam autor još ponešto otkrije.

„Život je grozan. Zašto onda ne bih bio i ja?“