Recenzija knjige: Kao voda za čokoladu

Ovo je priča o Titi, najmlađoj kćeri u obitelji De la Garza kojoj je okrutnom obiteljskom tradicijom uskraćena ljubav njena života. Umjesto udaje za Pedra, nju će zapasti dužnost da se brine o svojoj majci do njene smrti. Kada se Pedro, u želji da bude što bliže svojoj voljenoj Titi, oženi njenom sestrom Rosaurom, strasti na imanju De la Garza proključat će kao voda za čokoladu.

Magijski realizam je žanr u koji spada ovaj roman, ako možda netko nije znao. Ovdje sam lijepo uronila u ovaj magijski dio dok mi je realizam, blago rečeno bio koma! Ovo nije dovoljno kako bih objasnila svoju ocjenu danu ovom romanu zato ćete u idućim rečenicama pronaći nešto više o razlozima mojeg utiska.

Čitala sam knjigu po drugi put nakon pet godina. Bio je zadatak za čitateljski klub. Budite sigurni da ju inače sama sigurno ne bih uzela u ruke na ponovno čitanje s obzirom na moje tadašnje utiske koje sam zapisala na Goodreadsu: „Bi, ne bi, sada, malo poslije, odmah, nikad... Početak dobar, a onda... A recepti u knjizi su „super“, uvijek treba neko zmajevo oko, sirenina suza i slični lakonabavljivi sastojci...“

Ovaj put me knjiga nije živcirala koliko prvi put jer, evo me sada, desetak dana nakon čitanja i nervoza mi nije osjećaj koji je ostao kada se prisjetim romana. Ne mogu reći da sam ovaj put oduševljena, ali sada su mi u biti najviše ostali oni lijepi čarobni dijelovi u sjećanju. Odlična ideja mi je bila (ona već viđena) kako su svi nakon što pojedu jelo koje je napravila glavna protagonistica Tita bili pod utjecajem onog osjećaja kako se ona osjećala dok je to jelo kuhala.

Izguštala sam u svim opisima kuhinje, jela, sastojaka, boja, mirisa, sreće prouzročene kuhanjem, ljubavlju prema pripremanju raznovrsnih jela koje su u obitelji već generacijama. Ja sam od onih koji ne bi u kuhinju ni svraćali da ne moraju iako bi mi bilo puno lakše u životu kada bih po ovom pitanju bila više slična Titi.

Mamu Elenu bih najradije bila ubila u prvih par stranica, a ni Pedro ne bi puno dalje dogurao. Titinu sestru Rosauru bih „riješila“ nakon polovice knjige... U takvom okruženju mi je u biti bilo jako žao našeg glavnog lika. Šesnaestogodišnja djevojka koja je spoznala strast i požudu i morala ih zatomiti jer njoj to nije dopušteno... Ajme grozne li prognoze!

Tita je imala i sestru Gertrudis koja me podsjetila na Zooroa maskiranog osvetnika. Samo što je ona više bila u điru Gole osvetnice koja je isfurala svoju putenost i ženstvenost baš onako kako je ona željela. S obzirom na cijelu obitelj i odgoj, njoj skidam kapu, tako ludoj i svojoj.

Ne čudi me što Tita ni sama nije znala što bi sa sobom i baš iz tog razloga onda svu krivnju prebacujem na ostalu ekipu, obitelj koja je trebala biti njezin stup podrške i ljubavi. Pozitiva u cijeloj priči je bio lik doktora Johna kojeg mi je također bilo žao jer ono što je on mogao pružiti Titi je bilo puno više nego bilo tko drugi. Za tu mogućnost morali bismo se vratiti mojoj ideji „rješavanja“ određenih likova.

Na vrlo nehajan i nebitan način su prikazane smrti bitnih ljudi u Titinom životu, kao i ostale smrti kojima smo se možda i nadali. Mišljenja sam da je jedna rečenica kojom doznajemo značajne stvari u romanu i više nego nedovoljna. Dosta je situacija ovdje bilo i pretjerano, ali u ovom realnom dijelu, jer mi čarobni dijelovi nisu smetali kao takvi, već te neke „kao“ ozbiljne situacije prikazane u „prolazu“ gdje si to morao uočiti kako se inače ne bi morao vraćati i tražiti što si propustio. Ona situacija, kada nam ponekad misli odlutaju dok čitamo... Ovdje nije dobrodošla, jer evo, iz osobnog iskustva mogu potvrditi da se i u kratkom tekstu čovjek lako pogubi.