Recenzija knjige: Posljednje što mi je rekla

“Svi mi uvijek imamo mogućnost izbora. Samo ponekad nismo toga svjesni u danom trenutku.”

I naš glavni ženski lik, Nicola, morat će izabrati – ispuniti (ili ne) bakinu želju na samrti: “Čuvaj moju dječicu umjesto mene”. A kako ne ispuniti želju umirućoj osobi, voljenoj baki? Ako ne iz ljubavi i pijeteta, a ono barem iz znatiželje.

Posljednje bakine riječi dobit će smisao u trenutku kad mlađa Nicolina kći pronađe “vilinsku” kost (jer čija bi inače mogla biti, ako se nalazi u blizini vilinskog kipa, u dvorištu).

Na površinu će polako isplivati tajne iz prošlosti, koje lagano saznajemo iz pripovijedanja ženske osobe koja je doživjela neke zaista ružne trenutke, koje nijedna žena ne bi smjela proći u svom životu. Dodatno otkriće pisama u bakinoj kući rasvijetlit će sve ono, do tada, nepoznato i dovesti čitatelja do raspleta cijele priče.

Ovo nije jedan od onih romana koji me uspio ”izuti iz cipela”, bez obzira na ozbiljnost i težinu same teme. Pripovijedanje nije loše, roman se brzo čita, ali s obzirom na žanr koji preferiram, sve je to na mene ostavilo vrlo mlak dojam.  

Bez obzira na sve, nije mi žao pročitanog, niti mi je u bilo kojem trenutku bilo dosadno. Jedino mi je trebalo malo više onih jezovitih dijelova, koji su u pravilu specifični za jedan krimić.