Autor: Kate Atkinson
Izdavač: Vuković & Runjić, 2016.
Prijevod: Vlatka Valentić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Roman opetovano prati Ursulu Todd kroz burna zbivanja prošlog stoljeća. U snježnoj oluji u Engleskoj 1910. rađa se djevojčica koja će umrijeti prije nego što prvi put dođe do daha. U snježnoj oluji u Engleskoj 1910. rađa se djevojčica i kreće u život. Što bi bilo kad bismo dobili još jednu priliku za proživjeti život pa još jednu priliku nakon te prilike? Bismo li ikad uspjeli spasiti svijet ili „samo“ svoj život od sudbine koja nas čeka? Ta, ali i razna druga životna pitanja protkana su kroz ovaj roman.
Nisam se prvi put susrela s temom putovanja kroz vrijeme s ciljem da vidimo kako bi nam bilo kada bismo odabrali jednu od određenih odluka. Odmah sam se sjetila filma „The Butterfly Effect“ iz davne 2004. s Ashtonom Kutcherom. Pogledala sam ga tada i još možda jednom nakon, ali mi je u dobrom sjećanju i dalje. Onaj osjećaj bespomoćnosti i napetosti mi je i dalje prisutan kada ga se sjetim i od mene za takav rad idu preporuke! Sjetila sam se ja i filma „Žena vremenskog putnika“ kojeg sam pogledala u kinu i svidjela mi se ideja pa bih i njega preporučila. Kasnije sam i knjigu čitala ali me se nije toliko dojmila. (hm da je bio obratan redoslijed, tko zna?)
Oba navedena filmska uratka su mi imali (bez obzira što su bile „posvuda“) početak, sredinu i kraj. Sve je tu bilo kristalno jasno, bez obzira na konfuznost stvorenu s tim prebacivanjem kroz vrijeme i kroz drugačije ishode likova. Shvatila sam zašto smo prošli svu tu gungulu i dobila zašto i čemu uopće te priče. U ovoj knjizi, nažalost to baš i nije bilo tako.
Ispalo je da spisateljica nabraja moguće scenarije, sve ono što je mislila da bi moglo biti zanimljivo (i neki dijelovi su bili, dok nije došlo do mogla bih reći i pretjerivanja). Možda bi bilo lakše da je bilo manje tih mogućih priča, da je uzela samo one najinteresantnije ili najupečatljivije i skratila sve skupa na tristotinjak stranica. Ovako mi se čini da sam neke situacije i previdjela, zaboravila, nedovoljno dobro povezala i razumjela i žao mi je jer mi se ideja kao takva svidjela.
Izdržala sam skoro 500 stranica pripovijedanja, koje je bilo dobro, da ne bih dobila ono čvrsto zašto. Huh! Voljela bih da smo dobili spisateljičin jasan zaključak i shvatimo čemu služi napisano. S time bi sve imalo smisla i moje subjektivno viđenje bi bilo puno bolje.
Nekako vjerujem, sada kada razmislim, da bi bilo super da sam ju pročitala u jednom čitanju. Onda bi sve te godine u koje nas je spisateljica odvela uz veliki broj likova bile posloženije, dok sam se ovako gubila kada bih ponovno započinjala čitati. Često sam se uhvatila kako se pitam: Gdje sam, s kim sam, koja je godina, koja točno priča...? I onda dok se ponovno zalaufam, čeka me opet sve ispočetka. Bilo je tu i veće zavrzlame kada je spisateljica osim nove priče unutar nje stavila još koji događaj iz neke malo bliže prošlosti, e tu me već i glava počela boljeti pokušavajući sve to povezati i dati mu smisao.
Ili bi možda pomoglo da sam čitatala s papirom i olovkom i zapisivala gdje smo i što smo, dati si više vremena za povezati i razumijeti i dati više truda samoj knjizi pošto nije jedna od lakših, običnih, onih na koje smo već navikli. Tada ostaje pitanje koliko bi mi papira trebalo i da li bih uopće nešto s time dobila. Malo mi je ipak žao jer zbog svoje „aljkavosti“ i uzimanja knjige „zdravo za gotovo“, spisateljičine opsežnosti i peripetija, ocjene i utisci nisu baš najbolji.
Kad ni sama nisam na čisto s utiskom nakon pročitane knjige volim se zapitati kome bih preporučila roman. Ovaj put odgovor glasi: Ne znam! Možda nekome s debelim živcima, nekome tko kada čita uvijek daje 100% od sebe, nekome tko voli priču u priči u priči... Nekome kome bi ova knjiga bila izazov? Kako god, ne mogu reći da knjiga nije dobra, ali da je mogla biti malo bolje koncipirana (s obzirom na složenost) da nam olakša sva ta „putovanja“, mogla je.
Kao zadatak za čitateljski klub je bila dobar odabir jer smo i ovaj put imali što za reći te se ovaj put nismo „posvađale“ već nekako posložile u doživljajima. Nije mi žao što sam pročitala „Život za životom“, ali sam sigurna da ću ubrzo zaboraviti puno dijelova gdje će mi ostati samo osjećaj za dobru ideju koja se nije najspretnije izrealizirala.
„Znači – budi što jesi kad spoznaš što to jest!“
„Standardi se ruše, svagdje, čak i u vlastitu domu.“
„Nitko ne može razumjeti što se u tuđem braku zbiva, svaki je par drukčiji.“
„Na kraju krajeva, imamo samo jedan život i trebamo dati sve od sebe. Nikad ga nećemo izvesti kako treba, ali moramo se potruditi.“
Add comment
Comments