Recenzija knjige: Obrazovana

Ovo je knjiga o odrastanju dok se iščekuje Sudnji dan, priča o djetinjstvu bez obrazovanja, liječnika, čak i bez rodnog lista… Sve što se događalo između spisateljičinog djetinjstva i kraja studija nevjerojatna je priča koja se ne može prepričati jer je toliko jedinstvena i nevjerojatna da se čini gotovo kao fikcija. Sve između korica je nevjerojatna istinita priča prikazana iz perspektive same Tare!

Krenuvši s knjigom bila sam svjesna da su ovo memoari, istiniti događaji izneseni od strane glavne protagonistice. Ostalo, pošto ne volim ništa znati prije čitanja već stvarati utiske stranicu po stranicu, doznavala sam izneseno baš na taj način. S obzirom na ono što sam dobila možda bi za ovaj put bilo bolje znati mrvu više kako bi „šok i vjeverica“ nakon čitanja bili na nižoj razini.

Nije mi baš bila tečna jer mi stilski ono o čemu je govorila nije odgovaralo. U početku sam to pripisivala Tarinom ne baš kvalitetnom i prekasnom školovanju, ali kada sam shvatila da je ona u cijelom tom dijelu „faca“ bilo mi je žao što nije poradila na načinu pripovijedanja. Bilo mi je šturo, hladno, samo nabrajano, odrezano sa svakim novim poglavljem i na taj se način gubila emocija kao i povezivanje s likovima.

Nisam uspjela izvući emociju iako su događaji opisivani u knjizi bili toliko šokantni, agresivni, puni bijesa, zlostavljanja, omalovažavanja da me začudilo kada sam ostala bez osjećaja tuge ili empatije prema likovima; osim naravno sve većeg šoka koji je rastao kako sam više uranjala u priču. Šok, kao reakcija mi se kod ovih situacija čini kao preblaga riječ.

Kako uopće reći nešto o ovakvom djelu, a da se njegova bitnost ne izgubi? Kako ga ocijeniti? Kako ga preporučiti? Možda na način da navedem kako me sa skoro svakom stranicom nagnala na razmišljanje o svakoj i najmanjoj sitnici toliko različitoj od onoga što sam ja naučila živjeti i prisjećala me na zahvalnost zbog iste.

Možda da navedem da sam se pitala kada vjera postane ekstremna, kada prelazi iz ljubavi, sigurnosti i nade u nešto što uništava našu srž tražeći da se pokorimo „vođi“ bez pitanja. „Ono što je bilo vrijedno nisam bila ja, već niz ograničenja i primjedbi koje su me činile.“

Koliko je bitna priroda i je li se kosi njezin učinak liječenja ako si pripomognemo s današnjom medicinom i lijekovima. „To bilje neće prokleto ništa učiniti“, govorio je tata. „Biljke djeluju po vjeri. Ne možete se pouzdati u liječnika, a onda tražiti od Gospodina da vas liječi“. Pitala sam se kako reći što je roditeljska ili bratska ljubav kada za takvo nešto nema generalne definicije, a ovdje se prikazuje na način koji bih osobno osudila na doživotni zatvor.

Načini komunikacije između članova obitelji, način gledanja na svijet oko sebe, što je ovdje normalno a što nije i kako znati razlikovati jedno od drugog. „Svi smo mi složeniji od uloga koje su nam dodijeljene u pričama koje drugi ljudi pričaju. To se posebno odnosi na obitelj.“ Toliko oprečnih normalnosti da me zabolila glava, dok mi je čvor u grlu teško nestajao i nakon čitanja.

Situacije koje su opisivane u memoarima graniče tj. prelaze granice Kingovog horora. Da je dotični opisivao u nekom svom romanu sve ono što je ovdje kao odrastanje navela Tara, bilo bi toliko pretjerivanje da ga više ne bih poželjela ni čitati. Ne volim ekstreme i pretjerivanja bez stvarno dobrog razloga! A kako onda reagirati na takvu istinu? Kako?

Nije da ni ja nisam imala jednom prilikom nekoliko poredanih situacija za koje bi „normalan“ čovjek, realno gledajući, odmah odmahnuo rukom i rekao da je pretjerano i nepotrebno. Dovoljan je samo jedan segment kako bi se dočarala tuga, bespomoćnost, odlučivanje pravog puta, promjena koju isti nosi. Ne moramo sada redati jednu nedaću na drugu kako bismo im dali na veličini. Dovoljna je jedna, opisana na pravi način. Ovdje ih je, mogla bih reći bez da preuveličavam, na stotine koje su toliko nevjerojatne, grozne i zakonom kažnjive da prelazi u nevjerojatno.

Svjesna sam da ni mi nismo „cijepljeni“ od društva i različitosti koje nosi, npr. drugačijeg odgoja. Moja mama je učiteljica razredne nastave i jedne je generacije imala u razredu učenika za kojeg joj je rečeno da ako mu se nešto desi da ne zove ni hitnu niti da mu se pokuša pomoći, da mu se ne nude ni tablete niti da ga se dira. Nije li to protiv zakona? Zašto ne pomoći je pitanje, dok je odgovor od roditelja bio: "Zato jer je Bog tako htio!" Kako gledati nekoga u nevolji i ne mu pomoći? Kada vjera prestaje nuditi sigurnost, a da je to u redu?