Recenzija trilogije: Zimska noć (Winternight Trilogy)

Na rubu ruske divljine zima traje glavninu godine. Mladoj Vasji je to dom, gdje u zimskoj noći sjedi uz peć s najmilijima, dok im dadilja priča skaske. O Žar-ptici, o Finistu, o Babi Jagi – i o Morozku - Mrazu, plavookom đavlu zime koji za mrzlih noći dolazi po duše na samrti. Mudrima valja strahovati od njega, a i skrbiti za duhove ognjišta, staje i dvorišta koji štite nastambe ljudi.

No Vasjina pomajka ne želi ni čuti za takve običaje kao ni novi pop Konstantin, karizmatični propovjednik i slikar ikona, kojemu je cilj da odvrati seljane od starih navada i izvede ih na put bogobojaznosti. Na Vasji je poslušati ili pokušati biti svoja u svijetu gdje je biti različit u startu nepovoljna opcija.

Ali kako skrb za „domaće“ duhove jenjava, tako se prijetnja domu povećava dok se na rubu šume budi strašna sila koja bi inače prespavala zimu. Vasja, koja vidi i sluti štošta što ostali ne mogu, mogla bi biti jedina nada selu – ali mlado žensko čeljade u ruskim zemljama XIV. stoljeća ima pred sobom samo dvije mogućnosti: udati se, ili zarediti.

„Imati svijet po želji – to nije za mlade. Oni hoće previše.“

Ukratko jako dobro zvuči, no rijetko se povodim time ulazeći u priču jer način na koji je priča ispričana igra puno bitniju ulogu. Dobro mi je došla informacija od „šefike“ čitateljskog kluba da ne stajem s čitanjem romana „Medvjed i slavuj“ iako će možda biti dosadno jer da na kraju tunela dođe sunce. I drago mi je što sam ju poslušala, iako vjerujem da je njoj ta svjetlost došla ranije nego meni. Prvi dio trilogije „Zimske noći“ kao što se već da naslutiti bio je zadatak za čitateljski klub i bez obzira na iduće retke, jako mi je drago što sam pročitala cijelu trilogiju.

„U tom smjeru leži ludilo: u skrivanju od najgorih dijelova vlastite naravi sve dok, zakriveni pogledu, ne postanu čudovišne izrasline koje će proždrijeti ostatak nje.“

Hladno vrijeme koje se proteže kroz cijeli roman (ostala godišnja doba samo su spomenuta), jako lijepo prati hladno i suzdržano pripovijedanje koje mi je uskratilo svaku emociju kako odnosa između likova tako i njihovih sudbina. To mi nikako nije bio plus. Čitajući me cijela ideja mrvu podsjetila na „Narniju“ (iako mi je ona topla i lijepa i uvijek kada je se sjetim potakne osmijeh), ali i na „Ledeno carstvo srebra“ što nikako nije dobro, s obzirom da mi taj roman i danas kada ga se sjetim stvara nervozu (sitlski hladno, kratko, bezosjećajno s milijun grešaka u tekstu).

„Budeš li povazdan nosila bremene nezaboravljenih krivdi, samo ćeš sebi nanijeti ranu.“

Likovi su mi svi bili vrlo slični, osim Vasje koja je iskakala iz cijele te skupine jednoličnosti. Ono što mi se stvarno svidjelo u ovom prvom dijelu trilogije je u biti bila ideja. Volim čarobno i taj princip borbe dobra i zla gdje ipak nije sve prikazano crno-bijelo i gdje me cijela priča ipak zainteresira i ponuka da pronađem nastavke. U njima sam se nadala manjoj hladnoći odnosa kako bi mi empatija prema likovima bila veća što bi ujedno i emociju za cijelu knjigu dignulo na višu razinu. Ja sam od onih kojima je to bitno jer nedostatak topline roman stavi u koš s onima koje kako pročitam, tako i zaboravim. Držala sam fige da se neću razočarati i divno je reći da mi je uspjelo pozitivno mantranje. 

„Nema čudovišta na svijetu, baš kao i svetaca. Samo beskonačnih nijansi upletenih u istu tapiseriju, svijetlu i tamnu. Čudovište jednoga je ljubljeni drugoga.“

Zadnja trećina „Medvjeda i Slavuja“ mi je bila zanimljiva i tjerala me čitati i vidjeti što će se desiti s Vasjom i cijelom gungulom u koju se uvalila. Ono sve napisano do tada mi je bilo uspavljujuće, što meni u biti i nije toliko loše s obzirom da čitam prije spavanja. Šalu na stranu, ovaj dobar završetak me zainteresirao što nam je to mlada spisateljica pripremila dalje pa sam se bacila na čitanje drugog dijela.

Drugi dio trilogije „Djevojka u tornju“ mi je bio ekstra! Točno me podgodio u sridu! Znači o-dli-čno! Svaki segment koji mi je u prvom dijelu nedostajao ovdje se pojavio i guštala sam od prve stranice pa sve do posljednje. Ovdje se lijepo može vidjeti kako u trilogiji prvi dio služi samo kao uvod i potrebno ga je izgurati kako bismo došli do srži slatkoće i svega onoga što je u početku nedostajalo u priči. Likovi lijepo razrađeni kao i odnosi između njih, bajkoviti dio se nastavlja u još i jačem obimu i divno je bilo lebdjeti stranicama i željno iščekivati što nas sve još ovdje čeka.

Akcije nije nedostajalo, kao ni napetosti, iščekivanja, nervoze oko onoga što još slijedi; bilo je tu ljubavi, privrženosti, ponosa, obitelji, sreće i nesreće, povijesti kako bismo bolje upoznali glavne likove... Uglavnom, sve ono što je potrebno za (po meni) savršenu knjigu, drugi dio trilogije definitivno je iznjedrio. Možda mi je malo žao što se ipak ne bi trebao čitati bez svog prethodnika i odmah prijeći na pravu stvar, ali ova situacija „po redu“ nosi još i veće zadovoljstvo. Sve je tu na mjestu i onda sam se malo zamislila nad time što bi se još sve moglo desiti u zadnjem, trećem dijelu.

Treći dio trilogije „Zima za vješticu“ posložio je sve na svoje mjesto. Doslovno sve! Podsjetilo me na puzzle i njihovu savršenu uklopljenost kada se pronađu pravi nastavci. I tako smo završavajući cijelo ovo putovanje uz Vasju dobili jako puno. Kompleksnost u svojoj lijepoj stilskoj jednostavnosti, kada se dođe do zadnje stranice ostavlja ugodu nakon čitanja i tjera na prisjećanje svega što nam je spisateljica odlučila pružiti.