Recenzija knjige: Neukroćena

Zašto ljudi pišu memoare, autobiografije, dopuštaju osobne biografije? Možda jer smatraju da imaju što podijeliti s ljudima? Jer misle da će njihove životne odluke, promjene, njihov život u globalu pomoći čitateljima? Ne znam stopostotni odgovor, iako vjerujem da je kod svakog takvog štiva sigurno i neki od gore navedenih razloga. Ja ih volim škicnuti baš zato!

O čemu se ovdje radi, ukratko? O životu, o poboljšanjima, o tome da se može ako smo dovoljno ustrajni i željni promjene. Priča je ovo o razvodu, roditeljstvu, ljubavi na svim razinama i ulogama, priča koja nudi dokaz da se s jednom odlukom može sve promijeniti na bolje iako svjesno rušimo sve što smo do sada gradili, vjerujući da slušanjem i poštivanjem tuđih nametnutih pravila radimo ispravno za sebe i zajednicu. Možda je zajednica i bila zadovoljna, ali ovaj put je to bilo na uštrb pojedinca.

„Čini se da žene skoro pa moraju umrijeti prije nego što si daju dozvolu da žive kako žele.“

Neke stvari sam u životu učila sama, na svojoj koži i nije mi se baš svidjelo, zato se nadam između korica memoara pronaći neke odgovore bez da ih sama prolazim na teži način. Da, radije učim na tuđim greškama! Ne želim više izmišljati toplu vodu ako je to moguće. I zato sam posegnula baš za ovim naslovom! I neka sam!

Nakon biografije „Bakhita“ (top topova!), „Neukroćena“ mi je druga knjiga ove godine s kojom sam stvarno zadovoljna. Ono, baš sa svim segmentima. Čak bih mogla i na jednoj razini staviti oba naslova pod isti nazivnik. Naravno da je neusporediv život žene koja je prodana u roblje prije više od stotinu godina i žene koja živi i radi u današnje vrijeme. Poveznica je ta što su obje bile dovoljno jake da i naprave od svog života najbolje što mogu i pri tome ne skrenu pameću. Skidam im kapu!

Memoari Glennon Doyle su podijeljeni u tri dijela, započevši putovanje s „u kavezu“, nastavljajući s drugim dijelom „ključevi“, gdje sve završava sa „slobodna“. U niti sto stranica obilježila sam već više citata nego najčešće u nekim kompletnim knjigama. Naišla sam na dio koji je nazvan „neka gori“ i znala sam da će mi baš on biti najdraži u knjizi. Vratila sam mu se nakon što sam dovršila cijelu knjigu i da, mogu potvrditi da sam definitivno i ja za istu ideju iznesenu u tom poglavlju.

Kada je netko „oštećen“, kada znamo da mu u životu nije bilo lako i to nam na jednostavan, simpatično sarkastičan način spisateljica i ispripovijeda, ja sam od onih koji će takvog pojedinca rado poslušati. Vjerujem da je dobro platio sa svim svojim tegobama i nedaćama u kojima se našao, kako bi sada ipak bio na nekom svom boljem putu, na putu gdje vidi svjetlost u daljini. Učiti na svojoj koži je najteži način koji daje najviše uspjeha, priznali mi to ili ne.

Nije fora, ali je dobro ako se nauči iz prvog pokušaja i okrene ploča. To je onda pozitiva i život se najčešće gleda nešto drugačijim očima. Krenemo prepoznavati greške koje smo radili uvijek u svrhu zadovoljavanja nekog drugog, poštivanja nečeg trećeg, bivanja dobrih i savjesnih radnika/supružnika/roditelja/djeteta/braće/unuka/prijatelja/građana.

„Zaboravili smo kako nešto znati kad smo naučili kako ugađati.“

Rekoh da mi je u ovoj knjizi sve odgovaralo jer nisam prepoznala (za razliku od nekih) govorenje s visoka, nametanje mišljenja kao jedinog ispravnog od strane spisateljice, pametovanje tj. „ja znam najbolje“ situacije. Ono što sam ja vidjela u ovim lijepim tvrdim šarenim koricama sa zlatnom niti za označavanje stranica, jest pokušaj preko svojih odluka i promjena pokazati da se može preživjeti iako se sve mijenja pa i na uštrb npr. „normalne“ obitelji. Svidio mi se i način pripovijedanja. Jednostavan, britak, duhovit i slobodniji nego što ga inače pronalazimo u književnosti. Ne, nije vulgaran ni nepristojan, ali kada je nešto „sjebano“, onda je baš tako!

„Svi smo tako sjebani i tako čarobni. Život je tako brutalan i predivan. Život je predivan. Za sve nas.“

Način na koji je koncipirana ova skupina događaja bio je pun pogodak, po mom skromnom mišljenju. Memoari su linearno nepovezani, što ih čini jednostavnijim za čitanje jer se ne mora pratiti nikakva točna radnja. Ono što je Glennon Doyle htjela prenijeti, uspjela je segmentima iz života prebacujući tako bitne događaje godinama unazad, unaprijed bez nekog određenog reda, jer to nije poanta. Poanta je da u svakoj životnoj crtici izdvojenoj u knjizi pronađemo, uvidimo, razmislimo i možda i sebi pomognemo mijenjajući usađena uvjerenja koja nam ne služe. Na prvih 20-ak stranica već sam bila zastala i zamislila se nad napisanim:

„Malo sam istraživala i otkrila sljedeće: S deset godina naučimo kako biti dobre djevojčice i dobri dječaci. S deset djeca počinju ostavljati za sobom ono što jesu kako bi postali ono što svijet od njih očekuje. S deset započinje formalno kroćenje. Imala sam deset godina kada me je svijet posjeo, naredio mi da šutim i pokazao mi moje kaveze:

Ovo su osjećaji koje smiješ izraziti.
Ovo je verzija ženskosti koju ćeš oponašati.
Ovo je tijelo kojem moraš težiti.
Ovo su stvari u koje ćeš vjerovati.
Ovo su ljudi kojih ćeš se bojati.
Ovo je život kakav ćeš željeti.“