Recenzija knjige: Razotkrivanje

Kad poželim čitati nečiju biografiju, sklonija sam onoj koju potpisuje sam autor. Smatram ju vjerodostojnijom, istinitijom – ukoliko se i radi o lažnim činjenicama, one postaju autorova istina i ja ih prihvaćam kao takve.

Ovoj autobiografiji sam se silno veselila, pratila sam Agassijevu karijeru i bilo mi je drago što ću se prisjetiti detalja koji će me vratiti u prošlost. Međutim, otkrila sam puno više jer je Andre odlučio progovoriti o mnogim stvarima s kojima ljubitelji tenisa (a i njegovi fanovi) nisu bili upoznati.

Pa upoznajmo se malo s gospodinom koji se odaziva na ime Andre Kirk Agassi. Rođen je u Las Vegasu, 29. travnja 1970. godine. Već sa sedam godina počeo se baviti tenisom, na što ga je natjerao otac Mike (bivši boksač). Otac je opisan kao luđak koji se nasilnički ponaša prema ljudima, što ne čudi budući da je i sam u mladosti bio često maltretiran. Ukoliko bi bio zločest, majka bi ga tjerala da ide u školu u ženskoj odjeći. Nažalost, ovu odgojnu metodu prenio je na svoga sina.

Na samom početku autobiografije (a to će se ponavljati nekoliko puta) Andre će reći: “Ja sam profesionalni tenisač iako mrzim tenis. Mrzim ga onom mračnom i skrivenom strašću koja te potpuno prožima i uvijek sam ga tako mrzio.”

Kao čitatelj, zastaneš i pomisliš: ma daj, Andre, kroz cijelu dugu karijeru nakupio si toliko para, o kojim iznosima mi smrtnici možemo samo sanjati. Ipak nastavljaš čitati, polako otkrivajući kako ta izjava uopće nije bez pokrića.

Kako je trebalo ispuniti očevu ambiciju da mu sin postane najbolji igrač na svijetu, Andre odlazi na tenisku akademiju čiji je vlasnik Nick Bollettieri. Nickovi studenti pohađaju i akademiju Bradenton koja bi im trebala pružiti obrazovanje dostatno za život izvan tenisa.

Andre će o Bollettierievoj akademiji pričati kao o zatvorskom kampu u kojem je sve isprogramirano do najsitnijih detalja – vrijeme za ustajanje, objedovanje, igranje tenisa, spavanje… i tako svaki dan iznova. U trenutku kad Bollettieri otkrije Agassija kao “čudo od djeteta”, Andre je oslobođen odlazaka na nastavu i posvećuje se izričito tenisu.

Do tada je već postao pravi buntovnik – puši, pije, probušio je uši; činio je zapravo sve kako bi ga izbacili s akademije i kako bi ga svi pustili na miru, najviše vlastiti otac. No, ovog 16-ogodišnjaka više nitko ništa ne pita. Karijera je započela i trajat će idućih 20 godina. I to vrlo uspješno.

Iako nisam bila njegov fan (pomalo me nervirala ta uporna igra s osnovne linije) jer je moje srce već bio osvojio Stefan Edberg, moram priznati da su Agassijevi uspjesi više nego zavidni. U 20 godina je osvojio sve što se može osvojiti. Jedan je od petorice igrača koji su uzeli sva četiri Grand Slam turnira. Uz to je osvojio još i momčadski Masters Cup, Davis Cup te zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Iza sebe ima osvojenih 17 profesionalnih ATP turnira, 60 turnira u pojedinačnoj konkurenciji, uz jedan naslov u igri parova. U mirovinu je otišao 3. rujna 2006. godine, nakon poraza u trećem kolu US Opena (prvog osvojenog Grand Slam turnira). Impresivno, zar ne?

Za svoje kolege je imao i pohvale i pokude. Za vječitog rivala Samprasa uvijek je imao lijepe riječi i cijenio ga je. To se, pak, nikako ne bi moglo reći za Borisa Beckera koji mu je dobrano išao na živce, a ništa bolje mišljenje nije imao ni o Changu ili Courieru.

Budući da je jednom iz vica odlučio igrati u kratkim trapericama, tako je i nastavio. Hlačice i njegova poznata “fudbalerka” postale su mu zaštitni znak. Stoga je uvijek bio kivan na wimbledonska pravila gdje su se tenisači uvijek morali potpuno oblačiti u bijelo. A ta njegova lijepa duga kosa bila je kratkog vijeka. Već je u ranim dvadesetim počeo gubiti kosu i stavljati umetke i perike, sve dok konačno nije odlučio potpuno obrijati glavu. Još jedan ničim izazvan zaštitni znak.

Na pitanje što misli o njegovoj igri, John McEnroe je jednom rekao: “Samo forhend i frizura.” Srećom, nije bio u pravu.

Već spomenuti omraženi Wimbledon postaje sretan te 1992. godine, ali i nesretan za Hrvate. Svoje prvo wimbledonsko finale ikada igraju Andre Agassi i Goran Ivanišević. Unatoč Goranovom porazu, bilo mi je toplo oko srca dok sam čitala kako Andre hvali našeg igrača, nazivajući ga “velikim, snažnim strojem za serviranje iz Hrvatske”. Do tada je Goran dvaput pobijedio Agassija, bez izgubljenog seta, razvalio Petea Samprasa u polufinalu, ali dalje nije išlo. Morao je stisnuti ruku boljemu.

Andreu je konačno krenulo, osvajao je turnir za turnirom, što ga je dovelo do broja 1. No, kako je u životu imao stalnih oscilacija, tako je bilo i sada. Bilo da se radilo o ozljedama, privatnim problemima i sl., preskakao je turnire kako mu se htjelo, gubio, a da mu to nije ništa značilo i počeo padati na ATP ljestvici.

No, shvativši svoje životne prioritete, kao i činjenicu da i tako ne zna ništa drugo raditi osim igrati tenis, vraća se na scenu na najbolji mogući način, zauzevši ponovo (iako kratkotrajno) mjesto najboljeg na svijetu.