Recenzija knjige: Hana

Nazvan po teti protagonistice ovog djela i temeljen na stvarnim događajima, roman Hana je priča o jednoj obitelji čija je sudbina ispričana u razdoblju od tri desetljeća koji pokriva i razdoblje Drugog svjetskog rata. Radnja je smještena u Češku te prikazuje život triju generacija Židova iz grada Valašské Meziříčí. Raspodijeljen na tri dijela gdje nam prvi dio predstavlja djevojčicu Miru, o čijoj široj obitelji više doznajemo u drugom dijelu, dok nam se u trećem „javlja“ i sama Hana.

Osim što je ovo priča o holokaustu, sudbina je ta koja ima važnu ulogu u cijeloj priči koja je zapetljala živote i dokazala koliko je bitna za širu okolinu, ne samo za osobu čijeg se života tiče. Što se sve desilo, kome, kako i zašto u teškim vremenima samim po sebi, te da doznate o čemu „baljezgam“, predlažem da potražite sami između ovih korica i oduševite se poput mene.

„O prošlosti moramo znati što više da ne bismo ponovili iste greške. Pojedini su događaji uvijek nekako povezani, spajaju se jedan s drugim i izazivaju druge događaje. Samo ako shvatimo kako su povezani, čovječanstvo može krenuti naprijed.“

Otkrivajući radnju stranicu po stranicu uživala sam od samog početka. Toliko teška priča tako lijepo pisana na kraju bude prekratka! Ne kažem da je nešto falilo, ne ne; samo sam se ja još htjela družiti s glavnim likovima i uživati u njihovim osebujnim životima koji, sigurna sam, nikoga neće ostaviti ravnodušnima.

Prvi dio gdje nam pripovijeda vrckava devetogodišnja Mira, bez obzira na nemile događaje, najdraži mi je dio knjige. Toliko svoja, uvijek radoznala i puna pitanja i čuđenja najdraži mi je sporedni lik (ako je Hana glavni) u ovoj čitateljskoj godini.

„Tjedan poslije rodila sam se ja i roditelji su mi odabrali ime Mira, što navodno znači mirna, ljubazna i čudesna. Mirna sigurno nisam, trudim se biti ljubazna, a što se tiče čuda, ona me prate od samog rođenja sve do sada.“

Spisateljica je savršeno prikazala sve likove, te na kraju dala i divan, a tako melankoličan, razočaran, tužan i depresivan glas samoj Hani. Ništa ovdje nije bilo patetično, bespotrebno, ispričano samo da popuni stranice. Svaka riječ je na svom mjestu i daje nam uvid u skoro svaki život kojeg je Hana dotakla. Način je to na koji se upoznajemo sa svima i stvaramo si sliku kao da gledamo 3D film. Mjesto radnje, gdje je spisateljica savršeno dozirala opise kako ambijenta, okruženja i mirisa, tako i doživljaja likova svijeta oko sebe, bilo je savršena kulisa. U ponekim sam scenama bila uz likove, skoro pa doslovno...

„Ali nije mogla sklopiti ruke jer joj je desna ruka do iznad lakta bila u gipsu. Ionako se ne bi molila. Nije shvaćala kako se netko može s molbom obraćati biću koje u boljem slučaju uopće ne postoji, a u gorem je svima njima poslalo patnje, ili ih – usprkos tome što je svemoguće – barem nije spriječilo.“

Ovako razmišljajući, rezonirajući što sam ja to čitala i koliko se to meni sve skupa svidjelo, dolazim do zaključka da je ovo djelo savršeno dozirano u svakom svom segmentu. Pravo osvježenje ovoga žanra! To što nam otkrivanje priče nije linearno, već se u drugom dijelu romana vraćamo u prošlost kako bismo upoznali roditelje i djedove male Mire i na taj način uvidjeli razloge ponašanja svih osoba u sadašnjosti, bez pretjerane zavrzlame, djelo je dignulo na razinu više. Zaboravite ovdje puko prepričavanje događaja, bit ćete involvirani i više nego ste očekivali, vama na sreću!