Recenzija knjige: Pristanak

Published on 19 September 2021 at 13:19

Autor: Vanessa Springora
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2021.
Prijevod: Tonka Baričević
Recenziju napisala: Ivana   

 

IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/ 

"Ponekad kada psihička patnja ostane zatomljenom, ona se pokaže preko tijela i stvara fizičke bolove."

Onome kome se nije dogodila trauma koja je obilježila i promijenila čitav život, teško će u potpunosti zamisliti svu silinu i težinu osjećaja koji se javljaju, nebitno o kakvom je događaju riječ. Jezik je, u takvim slučajevima, najbolji i najbliži posrednik čiju je moć francuska spisateljica i urednica iskoristila u potpunom i pravom smislu – kako bi sebi priznala i olakšala sve te težine krivnje, srama i boli, ali i kako bi upozorila javnost i nešto uspjela promijeniti.

Unatoč onom što su se činile kao nepremostive zapreke, uspjela je, protresla je ne samo francusko društvo već i cijeli svijet, pokrenute su istrage, doneseni novi zakoni, oduzeta prava. Kad već ne postoji način da se prošlost izbriše ili promijeni, barem da se može utjecat na budućnost, da se nemoć počne pretvarati u svoju suštu suprotnost. Vanessa Springora je u svojim lijepim i zrelim pedesetima odlučila progovoriti o događajima svoje najranije mladosti. Njezina priča počinje u neskladnom obiteljskom životu, bez oca, s ne baš potpuno realnom majkom. 

Međutim, život se odvija više-manje uredno, sve dok jedne večeri, za večerom u književno-umjetničkom krugu u kojem su se ona i majka često nalazile, Vanessi pažnju ne uzme 36 godina stariji muškarac, ugledan i nagrađivan francuski književnik Gabriel Matzneff (sve se piše inicijalima, ali jasno je tko je tko). Ona se u njega potpuno zaljubila, ne razumijući što se zapravo događa i zašto se ipak osjeća „čudno“ i „krivo“. Zadivio ju je tjelesnim izgledom i iskustvom, obrazovanošću i basnoslovnim riječima.

"Ali naša je priča jedinstvena i predivna. Budući da mi je to ponavljao, na kraju sam povjerovala u njezinu uzvišenost štokholmski sindrom nije samo glasina. Zašto četrnaestogodišnja djevojka ne bi mogla voljeti trideset šest godina starijeg muškarca? Stoput sam u sebi prevrtala to pitanje. No nisam vidjela da je ono postavljeno pogrešno od samog početka. Nije trebalo propitivati što je privlačno meni, nego što je njemu."

No malo po malo, Vanessa otkriva da postoje i druge mlade djevojke u njegovom životu, da objavljeni romani vrve eksplicitnim i surovim opisima maloljetničke pornografije. Osim tih zastrašujući spoznaja, nešto nije bilo u redu ni s društvom ono nje – nitko se na njegove romane, izjave na televiziji i otvorene, doduše lijepo zapakirane priče, nije obazirao, nije smatrao da bi se tome trebala posvetiti drugačija pozornost. Čak su i tadašnja velika imena književno-umjetničkog kruga „štitila“ Matzneffa, braneći slobodu pisane riječi. Tog se važnog spoja dotiče između ostalog ovaj roman, propitujući granice umjetničkog stvaranja, koje su uvijek bile predaleko pogotovo u francuskom društvu. Danas se izgleda stvari konačno mijenjaju, a tome pridonosi i ova bolna ispovijest.


Veza koja je trajala dvije godine ostavila je svoj trag i u kasnijim autoričinim godinama, a pogotovo je dirljiva i bolna bila epizoda i faza ludila i depersonalizacije. I trebalo je dugo vremena dok Vanessa nije uspjela sve posložiti i podijeliti svoju priču, zaći u sve kutke i pogledati je sa svih strana da njoj i svima bude sve jasno. Lako joj sigurno nije bilo, no vjerujem da je cilj postignut i da je, više nego smo mi i društvo dobili, ona dobila više i konačno našla svoj mir.

"Četrnaestogodišnjakinju ne bi trebao dočekivati pedesetogodišnji muškarac na izlasku iz škole, ne bi smjela živjeti s njim u hotelu niti se nalaziti u njegovu krevetu, s njegovim spolovilom u ustima u vrijeme užine. Svjesna sam svega toga, unatoč tome što imam tek četrnaest godina nisam potpuno lišena zdravog razuma. Od te sam abnormalnosti nekako stvorila svoj novi identitet."

Ocjena: 10/10

Add comment

Comments

There are no comments yet.