Recenzija knjige: Piranesi

„Možda je to tako kad si s drugim ljudima. Možda te čak i Ljudi koji su ti dragi i kojima se strašno diviš mogu navesti da Svijet vidiš onakvim kakvim ga radije ne bi vidio.“

O ovoj knjizi stalno sam mijenjala mišljenja. Na početku naprosto nisam uspjela pohvatati sve dvorane, kipove, plime, stupove, oblake, vestibule; djelovala mi je čudno ali u lošem i nerazumljivom smislu. Kad su počele stizati normalnije rečenice i nagovještavati da je, unatoč fantastici, riječ o itekakvoj metafori, postajala mi je draža, ali i dalje nedohvatljiva u svom smislu i punini.

Da se razumijemo, riječ je o mojoj nespremnosti i trenutnoj životnoj nezainteresiranosti za prevelike apstraktne pojmove i razmišljanja. Fantastiku tj. sve fantastično, bajkovito i maštovito oduvijek sam voljela jer je upravo bilo težište na radnji i micanju od stvarnog svijeta i problema. Ne kažem pritom da je fantastična književnost ograničena i plitka, nipošto, ali radnja je tako koja je uvijek bila pobjednik. No ova knjiga nije takva fantastična knjiga.

Ona je fantastična (može se dvojako čitati) upravo u toj svojoj apstrakciji, u stvarima o kojima inače ne razmišljamo na takav način, o toliko univerzalnim osjećajima osamljenosti, potrebe za pripadanjem, otkrivanjem smisla svijeta, života i nas u njemu, i naravno, ljubavi, koje se ovdje gotovo neprimjetno provlače i o kojima je zapravo jako čudno razmišljati i raspravljati u terminologiji koja je ovdje prisutna.

Čudno, ponavljam opet u vjerojatno krivoj životnoj fazi, meni na trenutke jako teško i neshvatljivo, ali bez sumnje originalno, i ipak kad sam zatvorila knjigu, jako dobro i jako vrijedno. Dakle, doslovce kad sam zaklopila knjigu, shvatila sam da mi se zapravo jako sviđa i da je zbilja kao nijedna druga.

„Radnja“ koja je dana i opisana u nekoliko kratkih crta zapravo nije ni od kakve pomoći i važnosti. No ipak, Piranesi živi u Kući, piše dnevnike, poznaje sve kutke, labirinte i zidove, sretan je, neopterećen egom da je to gotovo zastrašujuće, pa nas njegova naivnost, zahvalnost, sreća i znatiželja zbunjuju, nerviraju i zaprepašćuju.

U tom nekom čudnom svijetu (metafora, metafora) živi samo još jedna osoba, Drugi, koji mu je i dao ime, i s kojim se nalazi dva puta tjedno, Utorkom i Petkom. Nalaze se kako bi zajedničkim snagama radili na velikom, najvećem projektu – potragom za Znanjem. Međutim, „to“ znanje je neuhvatljivo i nedostižno. Ali je njihova volja, s različitim ciljevima, dovoljno velika. No ubrzo se stvari mijenjaju, počinju se pojavljivati čudne poruke i prisutnost još jedne osobe koja odnose i povjerenje dovodi u pitanje.