Autor: Olaug Nilssen
Izdavač: Naklada antìpōd 2021.
Prijevod: Sandra Ljubas
Recenziju napisala: Ivana
„Kad se s igrališta vraćamo kući, moramo ići uzbrdo, a to ti se ne sviđa. Dajem ti jasne upute, ali ti već nakon prvih nekoliko metara sjedneš na tlo, otkotrljaš se u žlijeb između pločnika i kolnika i ostaneš tako ležati. Nemam više snage. Izvadim tablu čokolade i odlomim zamamno velik komad koji te natjera da ipak ustaneš i pođeš za mnom pločnikom. Hodam unatraške s komadom čokolade u ruci kako bih produljila djelovanje mamca, ali kada pojuriš i uhvatiš se za mene, dajem ti čokoladu. Držim ti ruku na leđima, ne guram te, ali pružam neki otpor kada se staneš naslanjati unatrag. Postaneš mi pretežak, i umjesto da te podignem, pomognem ti da lijepo legneš, ležiš nasred asfalta. Moram čekati dok ne pojedeš komad čokolade, a onda ponavljam postupak. Do kuće je samo petsto metara, ali treba nam pola sata.“
Priča o teškim vremenima hrabra je i moćna priča o tome što znači biti roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju. Ovdje je riječ o teškoćama iz spektra autizma, ali zasigurno se i ostali u sličnim situacijama mogu itekako prepoznati. Također, priča je ovo o borbi za dopuštanje djetetu da bude ono što jest, i za dobivanje podrške (emocionalne i društveno-socijalno-pravne) koja je potrebna njemu i njegovoj obitelji.
Knjiga prati majku (autoricu), sina Daniela i ostatak obitelji. Nakon što Daniel gubi govor i malo po malo mijenja osobnost, za njegovu majku to je početak bitke u kojoj, kao prvo, mora razumjeti što se događa, a drugo, pomoći mu u pružanju potrebne njege i resursa. Odjednom se svi nađu u novoj, nepoznatoj, teškoj situaciji u kojoj treba pronaći način ne prepustiti se i ne odustati.
Inače, norveška autorica Olaug Nilssen u svojim je prijašnjim romanima, esejima, dramama, pa čak i slikovnicama, progovarala o zabranjenim temama. Što je više stvarala, tako su joj se u djelima sve više koristila autobiografske elemente. Naime, ona je majka troje djece, od kojih je jedno autistično. Ovaj je roman upravo takav, autobiografski, bolan, dirljiv, izravan. U njemu se potpuno otkriva, dozvoljava svijetu da vide njezinu ranjivost.
Bez zadrške i uljepšavanja piše o svojoj svakodnevnici, o rutinama, frustracijama, prihvaćanju i (ne)odustajanju. Rečenice su prilično jednostavne, lišene nastojanjem da se stvori književnoumjetničko djelo, pa više podsjeća na dnevnik (pisan u drugom licu jednine), čak i struju svijesti budući da su brojne misli i ulomci nedovršeni.
Ponekad se čini kao da emocija nedostaje, kao da prepričava kakav informativni program. No na trenutke je jako dirljivo i bolno, pa te izmjene zapravo preslikavaju upravo život kakav je, s nama upravo kakvi jesmo, nesavršeni, umorni, ponekad prazni, ali kad se podvuče crta, energični ljudi koji se sa svojim demonima bore na dnevnoj razini.
Unatoč stilu, kvalitetna poruka ne izostaje, te se samo možemo nadati da će na široj društvenoj razini doprinijeti razumijevanju i senzibilizaciji. No najveća će utjeha zasigurno biti onima kojima su ovakvi životi stvarnost i koji se jedino međusobno najbolje mogu razumjeti.
Ocjena: 6/10
Add comment
Comments