Recenzija knjige: Čovjek koji plače od smijeha

„Zašto ljudima cijeli dan šaljemo sličicu smajlija koji plače od smijeha kad ona izaziva takvu jezu?“

Omiljeni i nezamjenjivi Beigbeder. Ni ovog puta nije razočarao, pokazavši koliko je jak i uvjerljiv, ali nadasve bolno iskren i realan, kad su u pitanju riječi i aktualnosti u društvu. Toliko jak da će mi, kao vjerujem i mnogima prije i poslije mene, upotreba smajlića čiji se opis nalazi u samom naslovu postati mrska radnja. A zar to i nije najveća moć ostvarena putem knjige, da postoji vrijeme prije i poslije čitanja koje se upravo zbog nje razlikuje?

Octave Parango pojavio se i u dvije prijašnje Beigbederove knjige, a ova je treća njegov svojevrstan kraj. Nisam to znala, ali obzirom na autorov stil pisanja, mogu odgovorno reći da se knjiga može čitati zasebno. No ako bi netko htio cijelu priču, nek' se zna da je u poznatom romanu 129,99 kn bio copywriter u oglašivačkoj industriji, i to devedesetih, a u romanu Upomoć, molim oprost! skaut u svijetu mode dvijetisućitih. Sada se na pariškoj pozornici pojavljuje kao humorist i sudionik jutarnje radijske emisije.

Međutim, svojim posljednjim nastupom razočarao je slušatelje te ga vrlo brzo miču s mjesta ispod reflektora. Ni on se sam nije bunio. "Imam tu maniju da se uvijek potrudim da me otpuste. Moja psihoanalitičarka tvrdi da je to zbog nedostatka samopouzdanja, da stalno imam potrebu provjeravati tuđu ljubav."

„A onda je došao taj mračni izum američke vojske: internet. Demokratizacija medija dovela je do toga da ljudi pomisle da svatko može biti voditelj, reklamni stručnjak, novinar ili humorist: dovoljno da imaš računalo, smartfon ili web-kameru. Poznatost više nije bila stvar privilegiranih, nego natjecanje otvoreno svima. I najbeznačajnija blogerica mogla je iz svoga malog studija dati mišljenje o posljednjoj Chanel kolekciji i besplatno dobiti torbicu. Svatko se počeo smatrati zvijezdom – i ponekad to i postajao. […] Društvene mreže odjednom su omogućile usmjeravanje reklamnih oglasa u realnom vremenu na svakog potrošača, individualno, u najučinkovitijem trenutku. Octave je tvrdio da mrzi društvene mreže jer one špijuniraju naše tajne da bi ih prodale raznim tvrtkama. Zapravo je bio ljut na njih jer su mu maznule posao. Sada su svi mogli biti Octave.“

Jedna od tema kojoj se poprilično posvećuje u obliku kojem nije baš da smo očekivali je suvremena najezda humora, smijeha, cinizma, sarkazma i svega sličnoga. Hrabro i briljantno, satirično opet, ipak, razotkriva takozvanu diktaturu smijeha, opisujući društvo kojem je smijeh obavezan, koji kroz porugu i ismijavanje svemu što ga okružuje zapravo ubija iskrenost, općenito osjećaje, ne dozvoljavajući si da razmišljamo, prihvaćamo i djelujemo.

„Smijeh je nužan za život, ali ne bi smio vladati. On je potrebni dodatak, ali ne može biti središnja vlast jer upropašćuje iskrenost. Smijeh ne može biti srž života jer bi ga čitava uništio.“