Autor: Janet Skeslien Charles
Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2021.
Prijevod: Svetlana Grubić Samardžija
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Dvojni narativ Pariške knjižnice razotkriva kako međuljudski odnosi – oni obiteljski, prijateljski i ljubavni – oblikuju naš identitet te istražuje snažnu ulogu književnosti u formiranju našeg identiteta i pružanju utjehe čak i u najtežim životnim trenucima.“ Ovaj dio o književnosti mi je bio najbolji! No krenimo ispočetka.
U priču, u Pariz, „ulazimo“ 1939. godine s Odile Souchet, djevojkom koja je velika zaljubljenica u književnost i bibliotekarstvo. Zapošljava se na radno mjesto svojih snova i postaje knjižničarka u Američkoj knjižnici u Parizu, zaljubljuje se i uživa u romantičnim gestama s policajcem Paulom, upoznaje se s Margaret koja će joj postati najbolja prijateljica i život joj se čini savršen... I bio je. Dok nije započeo rat.
S druge strane, u Montani 1983. živi Lily, usamljena tinejdžerica koja žudi za avanturom i bijegom iz malenog američkog gradića. No, tu je kako bismo (između ostalog) vidjeli gdje se u ovim godinama nalazi „naša“ Odile. Sada znamo da je rat preživjela i da živi usamljeničkim životom, što se djevojčici pokaže kao odlična ideja da dozna više zašto je tome tako. „Juha nas uči da budemo strpljivi.“
Iako se ove dvije priče čine kao glavni dio romana, one su mi bile tu „samo“ kako bismo doznali više o glavnoj temi, o Američkoj knjižnici u Parizu. Nevjerojatna priča koja se krije iza „obične“ knjižnice u doba Drugog svjetskog rata je iznimna i jako mi je drago što sam taj dio povijesti naučila na ovako lijep način. Roman je baziran na istinitim događajima, a ti događaji su vezani za knjižnicu. Taj mi je dio bio hvalevrijedan pothvat i vjerujem da je 4 godine truda i istraživanja koliko je spisateljica uložila, urodilo plodom.
„Knjižnice su pluća, a knjige svjež zrak koji se udiše kako bi srce nastavilo kucati, kako bi mozak nastavio zamišljati, kako bi nada i dalje postojala.“
Ovaj je roman bio zadatak za Hoću knjigu book club koji je s nama proslavio treći rođendan. Imale smo „tortu“, svjećice, kolače, keksiće i vodu (hvala knjižari), Frank Sinatra nam je otpjevao Happy Birthday, imale smo i čokolatin za nazdraviti... Za obilježiti takav poseban dan, vjerujem da je bilo na nivou. Još jedno u nizu ugodno druženje.
Knjižnica je pridobila srca i članica kluba i mene, ali nekima je roman bio dosadnjikav i predug, stilski zbrčkan, sa zbrzanim krajem, iako sve u svemu dobro uokviren. Imali smo ovdje i čistih petica i trojčica što je na kraju rezultiralo sa čvrstom četvorkom kao prosječnom ocjenom.
Ozbiljnost, težina i emocije su ovdje nedostajale, a ni prisjećanje na „Hanu“ nam nije pomoglo da Knjižnicu doživimo bolje. Hana nas je svih potresla, bila savršena u svakom pogledu i onda smo u ovom djelu čija je poveznica između oba romana, vrijeme radnje Drugog svjetskog rata, teško pronalazili neka savršenstva. Osim same priče o Knjižnici.
„Jer ništa drugo nema tu čarobnu sposobnost da pomogne drugome vidjeti tuđim očima. Knjižnica je most između kultura, načinjen od knjiga.“
Došla sam do zaključka da je roman „Pariška knjižnica“ jedna limunadica, light inačica holokausta. Savršena za one koji ne žele čitati ovu tematiku jer im je preteška, a ipak bi malo zavrili u to doba.
Čak da ju premjestimo i u sadašnje, korona vrijeme, ne bi se puno radnja izmijenila. Vjerujem da je priča o Američkoj knjižnici u Parizu morala biti ispričana i iskreno mi je jako drago što jest. Da bi spisateljica to napravila na jedan lijep i slojevit način, vjerujem da je ostale priče i likove gradila oko nje.
„Budi zahvalna na onome što ljudi podijele s tobom, kad su spremni nešto reći. Pokušaj prihvatiti njihove granice i shvatiti da one obično nemaju nikakve veze s tobom.“
Knjižnica i ekipa iz knjižnice su mi cijelo vrijeme držali priču i pažnju. Ok su mi bili i drugi dijelovi, ali nisam se povezala s likovima. Prikazani su vrlo plošno, ili su dobri ili nisu, i sve je bilo vrlo mlako, gdje ni naivni dijelovi nisu baš pomogli oko cjelokupnog utiska.
S obzirom da se stvarno brzo čita uspjela sam ne toliko primijetiti dosadnjikave dijelove, tako da mi je stil pasao uz cijelu priču. Jednostavan, a opet je iznjedrio dovoljno lijepih ljubavno-životno-književnih citata.
„Tuga je more načinjeno od tvojih suza. Slani valovi prekrivaju mračne dubine kojima moraš plivati vlastitim ritmom. Treba vremena da postaneš izdržljiv. Katkad su mi ruke lako prolazile kroz vodu i mislila sam da će sve biti u redu, da obala nije daleko. A onda bi me jedna uspomena, jedan trenutak gotovo potopio i vratila bih se na početak, boreći se da ostanem iznad valova, iscrpljena, utapajući se u vlastittoj tuzi.“
Završetak romana nam je dao zaokruženu priču i vidjela sam ga kao savršenu Hallmark ekranizaciju. Bez obzira na teške životne trenutke svih likova, spisateljica je uspjela sve omotati u jednu lijepu meku mašnu od koje mi je ostao topao osjećaj kada sam završila s čitanjem.
„Prihvati ljude onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvi želiš da budu.“
„Bila sam sumnjičava spram srodnih duša, ali mogla sam vjerovati u srodne duše po knjigama, u dva bića povezana strašću za čitanjem.“
„Ljubav znači prihvatiti nekoga, svaki njegov dio, čak i one dijelove koji ti se ne sviđaju ili koje ne razumiješ.“
Add comment
Comments