Autor: Selja Ahava
Izdavač: Vuković&Runjić, 2021.
Prijevod: Boris Vidović
Recenziju napisala: Ivana
„Ponekad padnu nebesa, ponekad zemlja utone. Ponekad se sruči tako neshvatljiva sreća da je s njom teško nastaviti živjeti. Ponekad se nešto dogodi – samo jednom – a čovjek do kraja života mora razmišljati zašto. Ponekad se ništa ne dogodi, pa čovjek do kraja života mora razmišljati zašto se ništa ne događa.“
Ne sjećam se posljednjeg romana, ili ičega zapravo, da je tako lako i neprimjetno uspjelo prikazati i obuhvatiti svu težinu i kompleksnost onoga što je neodgovoreno, nedorečeno, ono što nikad u potpunosti nije shvatljivo. Redom su to život, ljudi, odnosi, (ne)prilike, sreća, tuga, ljubav, bol, gubitak, oporavak, prihvaćanje, nastavljanje dalje.
„Što je čovjek žalosniji, to ga se više mora utopliti.“
Selja Ahava jedna je od najistaknutijih suvremenih finskih književnica i napisala je sjajan roman. Radnja je i na prvi pogled toliko neodoljiva, neobična i budalasta. Brutalna također. Jednog običnog dana u ovom neobičnom svijetu s neba padne gromada leda i obezglavi jednu ženu, suprugu i majku – Hannele. Taj je prizor vidio njezin suprug Pekka i ta mu je slika, kako prepričava njihova kći Saara, kroz oči ušla u mozak i ondje uništila jedno mjesto koje se nikad neće obnoviti. Jednom kad je ušla, ne može izaći. Ona je imala tu sreću da ju je tata na vrijeme odgurnuo, ali iako nije imala uništeno mjesto u glavi, imala je rupu s raštrkanim komadićima i nedokučivim stvarima, koja se s vremenom pretvarala u utvare i noćne more.
Otac i kći ubrzo napuštaju obiteljsku Kuću od piljevine i sele se na imanje Förstorgård kod tete Annu koja je taman osvojila najveći zgoditak na lutriji. Dvije velike i potpuno različite stvari pale su s neba i promijenile živote zauvijek, na opet potpuno različite načine. Sve se to dogodilo bez objašnjenja i suvislih razloga. S tom se životnom nepredvidivošću i gomilom neodgovorenih pitanja svi likovi nose na svoj način, a nama su dane perspektive tri ženska lika.
Prva i posljednja je Saara, dijete koje mora nastaviti živjeti s nenadoknadivim gubitkom. S njom nesumnjivo najviše suosjećamo, čitajući „njezina“ zapažanja prisiljeni smo, na dobar način, promotriti i pojmiti sve nepodnošljive užase takve situacije. A opet, dijete je to koje ne može razmišljati kao odrasla osoba. No itekako može osjećati. Autorica je zbilja majstorski, kroz male i zapravo nepovezane situacije s tragičnim događajem, miljama daleko od filozofiranja o smislu života, uspjela prenijeti bol u svom najgorem obliku i izazvati suosjećanje, istovremeno nas podsjećajući na našu nemoć pred sudbinom života, na naše neznanje i frustracije koje nitko i ništa ne može (po)maknuti. „…ali ja sad znam da se može skameniti i postati stup i bez čarolije. Dovoljno je vidjeti nešto što se ne može podnijeti.“
„Neke stvari s vremenom ne nestaju. One ne izblijede, ne omekšaju niti se pretvore u sjećanje. One ostaju jednako teške i velike, stoje poput stupa u trbuhu i grudima i onda tamo tutnje. Može ih se zaboraviti, ali kad ih se prisjetiš, one su tu, uvijek jednako velike kao da se upravo sad događaju.“
„Anđeli čine Zlo. Ponekad unaprijed upozore, ponekad ne.“
Kad Saara priča, rečenice su jednostavne, a opet nose toliku vrijednost i težinu u sebi, i to pomno izabranim riječima. Sve je budalasto i bedasto, dražesno i bajkovito. „Nikad nisam pomislila da su ljudi tako krhki. Srećom, imam kožu! Što bi inače držalo na okupu sve te ruke, prste i druge stvari koje mogu u svakom trenutku puknuti ili iskočiti sa svojeg mjesta. Bez kože bi sve poispadalo. Slomljena ruka, želudac, srce ili jetra!“ Sve je i onako kako smo mi zaboravili razmišljati pritegnuti svakodnevnim teretima, s proživljenim iskustvima i dijeljenjem svojih priča i slušanjem tuđih „savjeta“ da smo možda i zauvijek zaglavili.
Zato autorici hvala što je uspjela izvući sve te jednostavnosti osjećaja, makar bili i najteži na svijetu. „Svijet ide dalje. Ništa nam ne postaje jasnije, ali vrijeme liječi i čovjek zaboravlja. Baterije u utvari se potroše. Stvari se događaju. istovremeno, u krivo vrijeme, u različito vrijeme, na pogrešnim mjestima. Anđeli nikome ne naređuju, jer uvijek postoji netko tko zaboravi poslušati vijesti, netko tko gleda premda ne bi trebao gledati i netko tko stoji na pogrešnu mjestu. Čiča miča. gotova priča.“
Druga je žena teta Annu, koja se uključuje kad, zamislite samo, osvoji još jedan zgoditak na lutriji. Nakon takve lude „sreće“ koja je opet pala s neba, Annu pada u trotjedni san. „U tom slučaju radi se o reakciji na šok. - kaže liječnik. - Mozak treba svoj mir i na ovaj način kao da zatvara vrata. Pustite je neka spava. Probudit će se ona kad bude spremna. Donesite joj jednom dnevno soka i neku lako probavljivu hranu i ostavite joj to na noćnom ormariću.“ Nakon toga, budi se i muče je pitanja o vlastitoj sretnoj sudbini pa se počne dopisivati sa škotskim ribarom Hamishom MacKayjom kojeg je četiri puta pogodila munja. Njezin je dio pisan u epistolarnoj formi gdje njih dvoje više-manje naizmjenično dijele svoja i tuđa iskustva i propituju životne sreće, nesreće, slučajnosti i neslučajnosti.
Treći dio pripada Kristi, Pekkinoj novoj supruzi s kojom čeka dijete, i smješta nas četiri godine poslije kad se svi vraćaju u Kuću od piljevine. Posljednji dio opet nas vraća Saari koja se i dalje na svoj osobit način (ne) nosi sa sudbinom svog života. Mora se napomenuti i uloga poznatoga Herculea Poirota s kojim, sukladno dječjoj mašti, ona razgovara. :-)
U prenesenom značenju gdje nema mašte, Poirot joj je svojevrsna utjeha, oslonac, nada u sigurnost, odgovore i prihvaćanje. On bi sigurno uspio objasniti majčinu smrt, u njegovom raspletu ne bi bilo ničeg suvišnog i neobjašnjivog. Ali Poirot nije stvaran, kao što nije stvarno ni dano nam znati. Moramo stati, čekati, gledati, bez sigurnosti da ćemo ikad moći razumjeti.
Add comment
Comments