Recenzija knjige: [psi]

Doznati nešto o ovom naslovu stvarno me namučilo. Reklama [psi]-a me ovu godinu pratila na svim društvenim mrežama i nikako nisam mogla dokučiti o čemu se ovdje uopće radi. Znam da se kaže da nas knjiga pronađe kada je pravo vrijeme, ali nisam mogla provjeriti niti barem okvirno želim li ju uopće potražiti. No, „slučajnost“ ili svemir ili kako god to nazvali, me pukom radoznalošću natjeralo da provjerim ako moja knjižnica ima za posuditi ovaj naslov. I za čudo i sreću moju, imala je, a bila je i slobodna. Čekala je mene? Može biti...

Ja neću otkrivati više nego što je to napravio sam autor, jer smatram da nije na meni govoriti o čemu je točno knjiga jer će ju svatko doživjeti na svoj način, samo ću pokušati izreći svoje impresije nakon čitanja. Čačkajući po netu sam pronašla par rečenica, zato, prije mene...

„Autor o knjizi ψ [psi]:

[psi] je knjiga koju ćete teško usporediti s bilo čime što ste dosad pročitali jer je zapravo nisam pisao ja, nego je ona pisala mene. Sve se dogodilo prema diktatu razuma o kojem dosad nismo znali gotovo ništa. Da biste mogli tome vjerovati, u knjizi je razotkriveno sedam neobičnih dokaza. Oni su još prije predstavljanja knjige uznemirili intelektualne krugove jer [psi] daje odgovore koje znanost već dugo traži.“

Iako autor kaže da nikada niste čitali ništa slično s čime bi se njegovo djelo moglo usporediti, mene je roman malo podsjetio na „Razgovore s Bogom“ Nealea Donalda Walscha. Prepoznala sam tu malo i Bucaya i njegovih priča u kojima ukazuje na drugačije viđenje određene situacije, onako lijepo, slikovito, da si svi možemo predočiti i primijeniti. „Nema jednakih svjetova jer koliko je ljudi, toliko je, također, različitih svjetova.“

Ono što je stvarno drugačije kod ove knjige je njezina vanjština, te unutrašnjost koja ima predivne, čvrste bijele i crne stranice, obilježje čovjeka u srebrnoj boji prije svakog novog poglavlja gdje se i bočni dio knjige ukomponirao tom bojom i težinu od 1.4 kilograma. Posebna je, stvarno je. I teška! Stvarno je teška i nezgodno je njom baratati rukama u krevetu prije spavanja. Čitanje za stolom kod mene ne dolazi u obzir, ali bi ovdje, vjerujem bilo lakše. Iako, ne znam, jer ja sam ju čitala prije spavanja.

Taj dio mi je u jednom pogledu stvarao problem, u pogledu da sam ponekad bila umornija i počela sklapati oči prije nego mi je to bilo „dopušteno“. Jer knjiga ima jedno pravilo koje je autor od čitatelja zatražio, a ja ga se nisam svaki put uspjela pridržavati. Mrvicu mi je žao zbog toga, jer razumijem razloge „pravila“, no s obzirom da se ova knjiga ne čita samo jednom, idući put ću ju pokušati pročitati po P.S.-u. Kada ja, koja jaaaakooo rijetko ponovno čitam istu knjigu kažem da se ova čita opet, vjerujte mi, tako je.

Težina štiva, način pripovijedanja, ono o čemu govori nije za čitati na plaži (ni njezina težina nije za tu prigodu), nije jedna od onih knjiga uz koju se razonodiš. Ovdje ćeš puno razmišljati o napisanom. Barem ja jesam, jer pogledi na neke situacije, događaje i teme su bili prikazani na meni potpuno nov način. Za vidjeti ono što misliš da gledaš na način na koji svi gledaju, ova knjiga će ti pokazati suprotno i potaknuti te da razmisliš o svojim uvjerenjima.

„A što su bića razumnija, nestvarniji je taj svijet u koji vjeruju. Misliš da vidiš, a zapravo samo gledaš. Misliš da znaš, a zapravo samo razmišljaš.“

Označila sam toliko citata s rezoniranjima sličnim i drugačijim od mojih, gdje sam se morala i suzdržavati od toga jer bi pola knjige bilo za prepisati. Da ne dođe do toga, ponovno ću ju čitati, to sam čvrsto odlučila, kada za to opet bude bilo vrijeme. „Svaka škola koju ti namijeni Život uzalud je ako iz nje ništa ne naučiš.“ Sigurna sam da ću na iste rečenice i teme gledati na drugačiji način s obzirom da se mijenjamo, svjesno ili ne. Radujem se tome unaprijed.