Autor: Khaled Hosseini
Izdavač: Algoritam 2013.– novo izdanje Vorto Palabra 2018.
Prijevod za oba romana: Marko Kovačić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
I tako sam ja odvela Gore na more!
„Njezino prihvaćanje polako se oblikovalo, tijekom godina, poput kamenja na grebenu uza žal, oblikovanog udaranjem valova.“
Zadatak za čitateljski klub Nedopričljivi, Gradske knjižnice Rijeka mi je ovaj put radio društvo na divnom (kako se pokazalo) zadnjem ovogodišnjem izletu na Cres. Zadatak je zadatak i bez obzira što su mi svi kod nas prevedeni, a s moje strane pročitani Hosseinijevi romani bili „samo“ dobri, ovaj se pokazao kao pun pogodak.
S očekivanjima nastalima na osobnom viđenju iz prijašnjih romana, moram priznati da nisam s nekim pretjeranim veseljem počela okretati stranice. „Goniča zmajeva“ sam pročitala 2015. godine, „Tisuću žarkih sunaca“ 2019., dok je slikovnica „Molitva moru“ na repertoaru bila 2018. godine. Sve su te priče potresne, životne, teške. Sama priča iz svakog djela me dotakla, osnova svega, jako, ali pripovijedanje i stil me uz svu tu težinu nisu uspjeli dirnuti.
Možda je ovdje dobrom utisku kumovala „Hana“, roman koji sam čitala desetak dana prije „Gora“. „Hana“ je u svakom svom pogledu bio savršen roman, gdje me je ovaj put Hosseinijev način pripovijedanja priče jako na nju podsjetio. Bazu, jednu obitelj, upoznajemo u prvom poglavlju i onda kroz ostala koja slijede, bilo u prošlost ili u budućnost, idemo u dubinu i doznajemo koji je i zašto njihov životni put bio i na koga je sve utjecao i kako. Taj prvi dio, gdje upoznajemo djevojčicu Pari i njezinog starijeg brata, osjetila sam bratsku ljubav, emocija je zavladala u mojoj dubini i nastavila me pratiti kroz ostala poglavlja.
„Ali vrijeme je poput šarma. Nikad ga nemaš toliko koliko misliš.“
Bilo je to jedno emotivno, živo, tužno, bolno i sretno putovanje. Svaka emocija koju je Hosseini htio prikazati, ovdje sam ju registrirala i priča je postajala koliko teška, toliko divna. Sva bol i nesreća koja je pratila likove, bila je nekako obavijena ljubavlju, ali i svima toliko potrebnom nadom. Stilski lagano, na izgled jednostavno, ali vrlo slikovito autor je gradio svaki novi događaj tako da smo mogli biti uz likove na svakom njihovom koraku. „U tom je pogledu bilo neke konačnosti. Izmirenja. Poput kipara koji je napokon odložio čekić i dlijeto, odustavši od žilavog bloka koji neće nikad poprimiti oblik kakav je zamislio.“
Toliko osebujnosti, inteligencije, sigurna sam i dijagnoza, isprepletene su u svakom liku kao jedinki za sebe, bez da je njegova bol uplivala u patetiku ili pretjeranost. Razina svih karakteristika, razmišljanja i poimanja života oko sebe, likovi su prikazani jako vjerno, pa smo onda iz tog razloga prepoznavali sebe i svoje bližnje. Razumijevali ih, tješili, prihvaćali ih ili ne, zamjerali, kao da smo i mi dio cijele priče.
„Ulazak u dom iz djetinjstva stvara u meni lagani gubitak orijentacije, kao da čitam kraj romana koji sam davno započeo, a zatim ostavio.“
Svaki lik je imao svoju ulogu u priči, svi repovi su povezani, ništa nije ostalo neobjašnjeno ili zaboravljeno bez obzira na količinu priča koje smo dobili ovim romanom. Spretno je ovaj put Hosseini povezao sve i na taj način nas ostavio bez teksta kada smo zatvorili knjigu. Ali ovaj put u pozitivnom smislu. Sve je bilo na svom mjestu, a meni i suza u oku.
„Dobrostivost je više od javnog potpisivanja čekova.“
„Svi varaju i svi lažu.“
Ocjena: 9/10
Add comment
Comments