Recenzija knjige: Asimetrija

"Bila je u stanju veoma dugo čekati, ako treba."

Lisa Halliday svoj je roman prvijenac pisala više od deset godina, a kad ga je odlučila objaviti, za njezin se rukopis borilo čak osam renomiranih američkih izdavačkih kuća. Naime, knjiga je svima bila zanimljiva jer se utvrdilo da se među njezinim koricama može pronaći ponešto o stvarnoj vezi mlade autorice i mnogo starijeg, poznatog američkog književnika Philipha Rotha. No u prvoj od tri priče, koja doista podsjeća na cijelu tu priču, teško da se u ikakve konkretne detalje može uprijeti prstom.

Glavni likovi su mlada Alice koja radi u izdavačkoj kući i silno želi napisati roman. Poprilično se ravnodušno upušta u vezu sa sedamdesetogodišnjim Ezrom Blazerom, nagrađivanim piscem. Iz njihovog se odnosa ne može mnogo iščitati, postoji puno nelogičnosti, nedovršenosti, nedorečenosti. Postoji, zapravo, sve ono što i u našim životima djeluje kaotično i asimetrično. No ono što u knjigama pokušavamo pronaći je bar djelomično objašnjenje i raspetljavanje svega zapetljanog, a toga ovdje nedostaje. Ne dobivamo nikakav dublji uvid u emocionalni život likova, dano nam je da iz zasigurno pomno osmišljenih dijelova sami slažemo mozaik i zaključujemo.

Druga je priča sasvim drugačija. I na prvi pogled sasvim nepovezana s prvom pričom. U njoj upoznajemo Amara Ala Jaafarija, Amerikanca iranskog podrijetla kojeg britanska granična policija zadržava na aerodromu i ne dozvoljava mu ući u avion koji bi ga odveo bratu u Irak. Za razliku od prve priče, ovdje itekako imamo uvid u dubinu lika, upoznajemo ga kroz godine poprilično teškog i nesigurnog života kojeg se prisjeća. Pisana je i u prvom licu. Autorica se vješto okomila na predrasude koje danas vladaju svijetom, i na poseban način se dotakla tema obitelji, pripadnosti, ljubavi, vjere, nacionalnosti, očekivanja i pronalaska smisla.

"Svi s vremena na vrijeme propadnemo u zečju rupu. Katkad ti se čini da samo tako možeš pobjeći od dosade ili zahtjeva prethodnog života – da samo tako možeš resetirati sve što si uprskao onom silnom slobodnom voljom. Katkad jednostavno želiš da netko drugi na neko vrijeme preuzme kormilo, da zauzda slobodu koja se malo previše oslobodila. Previše je usamljena, premalo strukturirana, prenaporno je samostalna. Katkad skočimo u rupu, katkad dopustimo da nas povuče, a katkad se, ne posve slučajno, spotaknemo.

Tu ne govorim o prisili. Druga je stvar kad te netko gurne."