Recenzija knjige: Tihe godine

“…kao što mahanje leptirova krila može izazvati tajfun na drugoj strani svijeta, tako i puka riječ često ranjava i zauvijek obilježi odnos dvoje ljudi.”

A ta “puka riječ” bit će ime Blanka/Blanička, kojim će malu Bohdanu nazvati baka na samrtnoj postelji, a za koje će joj otac reći da je ime bakine sestre. I tada ćemo biti uvučeni u priču o jednoj, naoko običnoj, disfunkcionalnoj obitelji, ispričanoj iz dvije perspektive – oca Svatopluka i njegove kćeri Bohdane.

Bohdana je rođena nakon 25 godina braka svojih roditelja pa si je uvijek postavljala pitanje: zašto tako kasno? Što se događalo u cijeloj toj obitelji o kojoj nije znala zapravo ništa? Znala je samo da je za majku bila “čudo i dar s neba”, a za oca “teret”. Nakon smrti majke, o njoj su brinule baka (očeva majka) i pomajka Bĕla. S ocem nikad nije uspostavila nikakav odnos. Pokušala je otkriti svoje obiteljsko stablo i njegove tajne, prebirući po požutjelim dokumentima i fotografijama. Na putu tog otkrića spotaknut će se o mnoge prepreke, a jedna od najtežih je TIŠINA.

“Izvana kuća nalikuje mome ocu. I on se naizgled stapa s okolinom, ali čim mu se približite, vidite njegovu veličinu, osjećate njegovu snagu i prodoran pogled.”

Ovu sam knjigu poželjela čitati isključivo zbog autoričine “Hane” – dirljivo ispričane priče o holokaustu, koja će sigurno biti u top 5 mojih pročitanih knjiga za ovu godinu.

Kao što me prethodna knjiga vrlo brzo uvukla u priču, isto se dogodilo i ovoga puta. Brzo listanje stranica s ciljem konačnog razotkrivanja obiteljske tajne. Stil pripovijedanja je i dalje na vrhunskoj razini i zaslužuje najveću moguću ocjenu.

U romanu će se, sve do zadnjeg časa, ispreplitati priče jednog oca i njegove kćeri, jedne prošlosti i budućnosti. Kći će iznijeti svoju priču u prvom licu dok nam je očeva ispričana u trećem; kao da autorica time želi dati čitatelju priliku da sam donese svoje zaključke o njegovu karakteru, ponašanju, svemu onomu što je učinio ili propustio učiniti.

Riječima kojima završava prethodno poglavlje, započinje sljedeće, koje u čitatelju izaziva jaču emociju i svjedoči neizbježnoj povezanosti oca i kćeri. Svaka je ta riječ na svom mjestu, savršeno spajajući šavove različitih vremenskih razdoblja.

“Sjetila sam se, vratila sam se u vremenu i doživljavala sam osjećaj sigurnosti, koji osjeća samo dijete u naručju majke. Na kratko sam vrijeme ponovno postala dijete, neobilježeno ožiljcima koje ostavlja život.”

Bilo je neizbježno zapitati se što bismo mi učinili u situaciji koja se dogodila Svatopluku Žáku i njegovoj obitelji. Bismo li odlučili zaštititi vlastito dijete i obitelj pod svaku cijenu, znajući da ćemo za to dobiti samo potpunu šutnju, krivnju, grizodušje i sve one slične osjećaje koji vam neće dati mira do kraja života. Neizbježno ćemo se i sami prisjetiti vlastitih odnosa sa svojim očevima, kakvi god oni bili. Ja sigurno jesam.

Djelu nisam dala najvišu ocjenu iz razloga što sam htjela malo drugačiji završetak (iako nam autorica ostavlja dovoljno prostora da sami dopišemo svoj kraj) i što je ovom romanu prethodio već navedeni – “Hana” je “bomba” i to će zasad i ostati. No, nikako neću reći da će ovo djelo zbog toga pasti u zaborav. Dapače, mogu samo uputiti molbu izdavaču da što prije prevede i ostale njene knjige. Na tome sam unaprijed zahvalna.

“Život nije ‘Čovječe, ne ljuti se’! Ne možeš samo baciti šesticu, zamijeniti jednu figuricu drugom i početi ispočetka. Ili možeš?”