Recenzija knjige: Angelin prah (Frank McCourt #1)

Kratak sadržaj na poleđini knjige, u kojem imamo pitanja koja muče našeg pripovjedača, bio mi je presimpa i radovala sam se doznati s čime on to još ima problema, a i zanimali su me odgovori koje je zaključio teškim životom u siromaštvu.

„Kako izgleda anđeo sa sedme stepenice? U kakvoj je vezi Katolička crkva s vremenskim prilikama u Irskoj? Kako uopće netko može ostati živ ako treba dati život za vjeru, ali istovremeno i za Irsku?“

Dječak Frank je bio radoznao, nevin, zbunjen, iskren, izgubljen, razočaran, poslušan, dječački neiskvaren i uz njega sam mogla zamisliti svaku njegovu misao, svaki upitnik iznad glave, ali i predočiti si svaku ulicu, prostoriju, stepenicu na kojoj se u određenom trenutku nalazio. Naracija je u cijeloj knjizi prikazana kroz viđenje dječaka od njegovih osam godina pa do njegove dvadesete godine i sve je u tom razdoblju pisano na isti repetitivni način.

„Tata mi veli da ću sve to razumjeti kad odrastem. Tako mi sad stalno govori pa bih htio biti velik kao on da mogu sve razumjeti. Mora da je divno kad se ujutro probudiš i sve razumiješ.“

U početku mi je to bilo simpatično, vrlo duhovito i domišljato, ali mi je kasnije sve to skupa samo postajalo sve napornije. Sva tuga, sav čemer, težina siromaštva u kojoj je odrastao, prljavština, bolesti, smrti, sve situacije u kojima se nalazio, silnim su ponavljanjem postajale „samo“ još jedan problem u nizu. Njemu normalno stanje, nepromjenjivo, isto je postajalo i meni. 

Silna ponavljanja o pijančevanju njegova oca i neodgovornom ponašanju naspram svoje obitelji (i ostalih muškaraca iz njegove okoline), razumijevanje ili bolje reći nerazumijevanje Boga i Crkve i pravila kojih se mora pridržavati, nabrajanja smrti njegove braće i sestara, siromaštvo (kruha i čaja, odjeća koja je toliko puta krpana da se raspada, poplave u donjem dijelu kuće...), nakon nekog vremena stapalo se u istu rečenicu ponovljenu stotinu puta. 

Izgubila sam empatiju načinom pripovijedanja i zaključila da je knjiga mogla biti stotinjak stranica i kraća i ništa se bitno ne bi izgubilo, a dobilo bi na realnijem i ozbiljnijem doživljavanju dječakove teške sudbine.

Drago mi je što su me Nedopričljivi, čitateljski klub gradske knjižnice Rijeka „natjerali“ da napokon i ja pročitam ovaj Pulitzerom ovjenčan memoarski roman o odrastanju. Želja mi je bila u njega zaviriti godinama, a na polici me čeka od kada je izašlo reizdanje u nakladi Egmont Hrvatska.

„Angelin prah“ nam je bio zadatak za prosinac kojeg smo na kraju „izzoomali“ i podijelili svoja različita mišljenja. Znajući kako ovi memoari kotiraju visoko što se utisaka tiče, računala sam da ću biti u manjini sa svojim. Drago mi je da sam se prevarila. Iako sam se već  naučila biti „crna ovca“ ponekad je ipak lijepo kada su mišljenja podjednaka. Bilo je i oduševljenih bez obzira na uočene subjektivne nedostatke, tako da je prosječna ocjena bila 4.