Recenzija knjige: Grad djevojaka

„Sretan je onaj čije su nevolje samo one koje je sam sebi nametnuo.“

Trebalo mi je stotinjak stranica da me knjiga „uzme“. U toj prvoj četvrtini non stop sam čekala dobiti informaciju koji je to muškarac o kojem je na prvoj stranici knjige, glavna protagonistkinja Vivian dobila pismo u kojem su traženi podrobniji detalji o dotičnom. Kada sam vidjela da od toga ništa, opustila sam se i samo uživala u lijepo stilski pisanoj priči smještenoj u 40-im godinama prošlog stoljeća.

Stil je taj koji mi je puno značio kod kompletnog utiska. Lijepo je zaokružio priču koja je imala najčešće prisjećanja iz prošlosti koja su se u većini situacija ticala kazališne umjetnosti. Svidio mi se preokret života dvadesetogodišnje djevojke koja odlazi teti u New York i kreće živjeti rollercoster svoga života. Mladost, nepromišljenost, ljubomora u godinama kada sve puno više znači i puno više utječe na razmišljanje, vodi nas najčešće u odluke koje kasnije požalimo.

„Mogla sam provesti ostatak života pokušavajući dokazati da sam dobra djevojka – ali time bih izdala ono što sam zaista bila. Smatrala sam sebe dobrom osobom iako nisam bila dobra djevojka ali moji apetiti bili su to što jesu. Stoga sam odustala od toga da si uskraćujem ono što sam zaista željela. I potražila sam načine da sebi pronađem užitak... Bilo kako bilo, u nekom trenutku svog života žena se naprosto umori od toga da se stalno stidi same sebe. Nakon toga slobodna je postati ona koja uistinu jest.“

Drago mi je da se Vivian vratila u stari život i pokušala biti „dobra djevojka“. Čak mislim da je to možda mogla i isfurati koje desetljeće, ali kasnije to ne bi bilo dobro ni za kog, život bi bio laž. Vivian je bila žena koja si je dozvolila živjeti onako kako ju je pitala duša. Na tome joj (pogotovo u tim godinama u kojima je živjela) skidam kapu. Povratak u New York bio je njezin put koji ju je vodio ljubavlju prema poslu, prijateljima, odabranoj obitelji, seksu, ustrajnosti i na kraju romatičnoj ljubavi koja je bila točno onakva kakva joj je kao osobi morala „doći“. „Imati ga u svom srcu stvaralo mi je osjećaj kao da pripadam samoj ljubavi.“

Svidjeli su mi se svi likovi, svatko je imao svoj dio štafete kako bi cijela ova priča imala svoj početak, sredinu i kraj. Kako je Vivian učila o životu, tako smo i mi uz nju ponavljali gradivo oprosta, srama, različitosti, iskrenosti, prepoznavanja svoje osnovne suštine. Posložilo joj se sve i proživjela je raskošan, nimalo dosadan i jako dug život kojim se može ponositi.

„Što prije dotakneš dno, to prije ćeš moći početi obnavljati svoj život.“

Ne zato jer je uvijek postupala kako se od nje očekivalo, već zato jer je bila svoja u suštini i s tim pokušavala napraviti najbolje što je mogla u svakoj situaciji. Nije uvijek sve bilo savršeno (i to mi se u knjizi svidjelo, nije bilo sve roza s balončićima upakirano s predivnom vrpcom), ali ona je pokušavala iz svega izvući najbolje što je mogla.

Bio nam je ovo posljednji čitateljski zadatak u Hoću knjigu book clubu u 2021 godini. Ekipica koja je bila nazočna lijepo se kao i uvijek isćakulala, bome i dobro nasmijala, pretresla sve i jednu djevojku iz grada/gradsku djevojku i ostalu im prateću ekipu. Ovaj smo put stvarno puno govorile, često i u jedan glas, upadale više u riječ nego inače, ali nekako je i takvo ovo blagdansko vrijeme. Vrijeme smijeha, oduševljenja, energije... Volim te naše sastanke gdje svaka od nas bez ustručavanja kaže kako je doživjela neko djelo.

Jako mi je bilo drago što smo ovaj put imale raznovrsne ocjene, ali i vlasnice istih, za razliku od prošlog sastanka gdje su samo istomišljenice bile nazočne. Od čiste nedojmljive dvojke do 4.5 i baš posloženih likova, radnje i stila, dobile smo uvid što to nije valjalo i obratno u romanu Elizabeth Gilbert.