Recenzija knjige: Red vremena

Carlo Rovelli poznati je talijanski fizičar i književnik koji je svijetu najpoznatiji kao čovjek koji je nama običnim ljudima približio tajne fizike i svemira. Autor je, između ostalog, i uspješnice „Sedam kratkih lekcija iz fizike“ u kojoj običnim i pristupačnim jezikom, pa čak i lirski, povezuje znanost, filozofiju i umjetnost. A istim se konceptom poslužio i u ovoj knjizi u kojoj raspravlja o jednoj od najvećih i najnedohvatljivijih misterija svijeta – vremenu.

Iako je ovaj znanstveni dio bio jako zanimljiv i dao nam je puno novih podataka, filozofski pristup tumačenja vremena, pa tako i života i čovjeka u njemu, posebno me oduševio i ponudio neke sasvim drugačije perspektive promatranja smisla, boli, patnje i ljubavi koje ne samo da nisam očekivala nego ih ne bih mogla pronaći ni u najboljim stručnim knjigama.

Rovelli pišući o fizici vješto balansira da ostane dovoljno u struci i da nama približi svo to kompleksno znanje. Neke su nam informacije već bile poznate, no neke i ne. Priča tako o nejednakom prolaženju vremena ovisno o položaju i nadmorskoj visini, dotičući se naravno Einsteina ali i drugih velikih znanstvenika, zatim o „neprikladnoj“ gramatici budući da neki primjerice prostorni izrazi „gore“ i „dolje“ nemaju jedinstveno i univerzalno značenje, a također i o činjenici da ono što svijet pokreće nisu izvori energije nego izvori s niskom entropijom.

Sve je razumljivo kad pročitate njegova objašnjenja. :-) Naglašava kako o fizikalnom svijetu treba misliti kao o mreži i skupu događaja i da ga trebamo shvaćati proučavajući promjene, a ne stvari.

„Oluja nije stvar, već skup zbivanja. Oblak nad planinom nije stvar: on je postupno kondenziranje vlage iz zraka koju vjetar raznosi preko planine. Val nije stvar, već gibanje vode; voda koja ga oblikuje svaki put je druga. Obitelj nije stvar, već skup odnosa, zbivanja, osjećanja. A ljudsko biće? Ono nipošto nije stvar: ono je složen proces kroz koji, kao i u onom oblaku nad planinom, ulaze i izlaze zrak, hrana, informacije, svjetlo, riječi i tako redom… Čvor čvorova unutar mreže društvenih odnosa, mreže kemijskih procesa, mreže emocija koje razmjenjujemo sa sebi sličnima.“

No posebno lijepo govori o vremenu i životu kada govori o pamćenju, mislima i osjećajima.

„Mi, ljudska bića, živimo od osjećaja i od misli. Međusobno ih razmjenjujemo kad se na istome mjestu nađemo u isto vrijeme, kroz razgovor, gledajući se u oči, kroz poneki slučajan dodir. Napajamo se na toj mreži istkanoj od susreta i razmjene, čak štoviše, mi jesmo ta mreža. No zapravo nemamo potrebu nalaziti se na istome mjestu i u isto vrijeme da bi došlo do te razmjene. Misli i osjećaji što nas jedne s drugima povezuju bez teškoća prelaze mora i desetljeća, čak i stoljeća.“

Da bi nam olakšao percepciju vremena i njegovog nezaustavljivog protjecanja, ali i neuhvatljivost prošlosti i sadašnjosti, naglašava važnost pamćenja i koliko nas ono određuje upravo u vremenu i prostoru, koliko je ono neraskidivo upravo povezano s prošlošću, jer i naša sadašnjost stalno vrvi od tragova prošlosti. Činjenica je da naša introspekcija može postojati i bez mjesta i bez tvari, ali ne i bez vremena.