Recenzija knjige: Izgubljene veze: otkrivanje pravih uzroka depresije i neočekivanih rješenja

„Eksperiment je pokazao da je akutna usamljenost jednako stresna kao i izloženost fizičkom napadu. Vrijedi ponoviti. Duboku usamljenost doživljavamo jednako kao udarac šakom u lice.“

Johann Hari poznata je javna ličnost, pisac i novinar koji već godinama aktivno sudjeluje u razbijanju tabua oko psihičkih bolesti, pogotovo depresije i ovisnosti. I sam je velik dio života proveo u njihovim raljama, pokušavajući shvatiti razloge koji su njega ili bilo koga drugoga u to odveli. Tako su Izgubljene veze djelo publicistike u kojoj nam autor daje dijelove iz svog života te donosi primjere, teorije i prakse s kojima se susretao u vrijeme istraživanja i otkrivanja svega vezanog za ove teme.

Nažalost, i dan danas se psihološke bolesti poput depresije, izražene anksioznosti i slično stigmatiziraju. I dan danas ljudima je teško o tome pričati, osjećaju sram, poniženje i krivnju jer se ne mogu sami izvući iz zatvora vlastitih misli i osjećaja. Kad je autor krenuo u istraživanje, prevladavalo je mišljenje da je konkretno depresija stanje uzrokovano neuravnoteženom kemijom u mozgu i da se terapijom antidepresivima ta kemija može popraviti. I dalje možemo naići na takva mišljenja, i ono u jednom svom dijelu i jest točno, no pomiješane su strelice – kemijska neravnoteža je posljedica, a ne uzrok.

A o tome što bi pravi uzroci mogli biti i zašto se ne trebamo „trovati“ tabletama, Hari razglaba na gotovo 400 stranica knjige. A proletjele su u času. :-) Jer se kroz svaku stranicu osjeća suosjećanje, empatija i istinska briga koju autor pruža svima koji se osjećaju loše. Ono što najviše naglašava je da smo kao društvo nepovezani, i da zapravo uopće ne razumijemo ljudsku patnju. Povezanost smo, kako kroz poglavlja opisuje, izgubili s drugim ljudima, sa smislenim radom, vrijednostima, statusom pa čak i traumama. A „loše“ osjećaje želimo odbaciti, maknuti od nas, ne želeći osjećati bol, strah, stid ili tugu.

Mislimo da ako se tako osjećamo, da nešto s nama nije u redu. No primjerice, ako osjećamo bol dok tugujemo za nekim koga smo voljeli i koga više nema, ta bol ne da nije besmislena nego nam je upravo i potrebna. Zašto bismo je i željeli preskočiti? Želimo li se zapravo oporaviti od nečije smrti? Zar je nije bolje integrirati u naš život kroz put prihvaćanja i ljubavi? 

„Majka čija je kći bila živa zapaljena jednog je dana došla k Joanne, zavijajući i vrišteći od boli. Joanne je sjela na pod pored nje, zagrlila je i pustila da bol izlazi. Nakon toga je majci barem na neko vrijeme bilo malo lakše – jer je znala da nije sama. Ponekad je to najviše što možemo napraviti. I uopće nije malo.

Pristup koji danas koristimo, rekla je Joanne, može se usporediti sa stavljanjem flastera na amputirani ud. Kada je osoba u stanju ekstremne patnje, trebamo prestati liječiti simptome. Simptomi su glasnici dubljeg problema. Trebamo se okrenuti dubljem problemu.“

Živimo u uvjerenju da se ljudska patnja može svesti na listu simptoma i pripisati joj lijekove, kao da je odvojena od naših života. No zaboravljamo pitati i istinski pokušati razumjeti što se događa u životu osobe koja pati, koji su razlozi da ne živi život kakvim bi htjela živjeti i jesu li razlozi opravdani ili djetinjasti.

„Niste ludi zato što vam je tako teško. Niste slomljeni. Niste oštećeni. Nije mjera zdravlja biti dobro prilagođen bolesnom društvu.“

Ono što također pogrešno radimo je to da poričemo ljudsku povijest i vlastitu prirodu zapravo, kad sami sebi govorimo (ili još gore kad nam drugi govore) da se trebamo urazumiti i da nam ne može nitko pomoć nego sami sebi. Ali to je, ispada, laž, jer ne razumijemo ni najosnovnije instinkte da je čovjeku od samog početka namijenjeno da bude u društvu. U izolaciji se osjećamo loše, nesigurno i ugroženo, dok smo u grupi i plemenu, što je evolucijski potvrđeno, sigurniji i sretniji.

No nije naravno dovoljno okružiti se bilo kakvim ljudima, nego ako se želimo prestati osjećati usamljeno, trebaju nam drugi ljudi s kojima imamo osjećaj da nešto dijelimo i da to ima značenje za obje strane. Jer sa svim suprotnim kao da sebi nanosimo još veću bol. I sve je to autor lijepo izložio, no ponešto dubine ipak nedostaje. Što ako nam nema tko pomoći, što ako ne uspijevamo pronaći ljude, makar se silno trudili i željeli? Da, predlaže on da se „ranjeni“ i slični ljudi nađu i povežu, i ima to smisla i zbilja tako i je u životu, pogotovo kad živimo u doba društvenih medija, zbilja je lako pronaći ljude slične sebi (naravno ne govorimo ovdje iz perspektive opasnosti medija, u ovom slučaju se tim ne treba baviti, ovo je ona ljepša strana interneta).