Recenzija knjige: Mlada nevjesta

„Nesreća krade vrijeme veselju, a u veselju se gradi blagostanje.“

Odmah u startu sam pogriješila. Uvidjevši da knjiga ima svega 166 stranica, dala sam si zaključiti da će mi 4 dana biti sasvim dovoljna, ako ne i previše, da ju dovršim na vrijeme. Čitateljski klub je „zoomao“ i ja sam na kraju knjigu pročitala sat vremena prije sastanka. Bitno je da sam stigla.

Dugo mi se nije desilo da tako kratak roman čitam četiri dana. Zadnji put je to bilo s knjigom „Uspavanka“ -  Leïla Slimani, jednim od gorih romana pročitanih te 2018. godine. Kao i kod njega, tako i ovdje, preporučam pročitati i sam doći do svojih utisaka i onda ih podijeliti s onima koji su čitali, kako bi vam bolje „sjelo“. Ja sam tu, možete se uvijek javiti za kratku raspravu! ;-)

Nisam se snašla u početku „Nevjeste“. Gubila sam se sa svakom stranicom. Čitanje prije spavanja ovdje sigurno nije doprinosilo boljem razumijevanju i uspjehu dubljeg uranjanja u priču. Kasno sam dokučila da ovo nije lagan, opuštajuć roman.

Ovo  je priča u kojoj će jedna nesigurna i neiskusna mlada žena, čekajući da se njen odabranik vrati s poslovnog puta, upoznati sve „čari“ jedne talijanske plemićke obitelji s početka dvadesetog stoljeća. Pripremajući se za vjenčanje, dobit će vrlo korisne savjete kako postati prava žena, dobra svom budućem suprugu i svjesna svoje vlastite senzualnosti i ženstvenosti.

Upoznat ćemo Obitelj koju čine sačinjena od Otac, Stric, Majka, Kći i Sin, a onda je tu i Mlada nevjesta. Ova vrsta nazivanja likova mi se pokazala super jer nisam previše, barem oko toga, morala razbijati glavu o kome se trenutno radi u priči. Imamo i batlera, ali valjda kako on nije bio dio Obitelji, njega smo poznavali pod imenom Modesto, koji se također pokazao skromnim.

„Ali oni su bili takvi, nisu se obazirali na protjecanje dana jer su težili živjeti jedan jedini, savršeni dan koji se ponavlja unedogled: stoga je vrijeme za njih bilo pojava nestalnih obrisa koja je u njihovim životima odzvanjala poput stranog jezika.“

Raznoliki su ovo, svojevrsni, drugačiji, čudni, ludi, uvrnuti, ekscentrični likovi i ne mogu reći da mi se svaki nije svidio na svoj način, jer stvarno jest. Tu i tamo sam se čak i osmjehnula na poneku upadicu (silogizam) Majke: „Doista se ne bih nimalo ustručavala skinuti gola na plaži – s obzirom na to da sam oduvijek gajila određenu sklonost prema planinama.“

Odnosi između likova, intrige, tajne, suzdržanost, je dočarana i žao mi je što nismo više dobili od same teme, odlično smišljenih likova koji su imali prespektive, ovako ludi i „čudni“. Dobra je ovo ideja, gdje mi je naracija pisca u određenim dijelovima bila nepotrebna. Kao da nas je namjerno htio maknuti „s tračnica“, dajući na znanje kako On piše ovaj roman.

Teškim stilom (meni barem), gdje smo u jednoj rečenici imali promjenu pripovjedačkog glasa (prvo i treće lice) i lako pogubili konce, cijela ova vrlo jednostavna priča bila mi je u početku teška, naporna i jedino što mi je stvarala bile su glavobolje. „Kako mi se, dok pišem o Mladoj nevjesti, događa da više-manje naglo promijenim pripovjedački glas, zbog razloga koji mi se na prvu čine isključivo tehničkima, a možda tek usput estetskima, uz očit ishod da čitatelju zagorčavam život, što je samo po sebi zanemarivo.“ – baš Vam „hvala“ gospon Baricco!