Recenzija knjige: Glas u glavi: kako da bude tvoje vodstvo, a ne kritičar

Za početak, ovaj čovjek jako lijepo piše. Načitala sam se popularne psihologije i nisam naišla na nekoga tko slaže ovako krasne rečenice. E sad, ono o čemu piše, o tome se već da pričati :D. Stalno sam mijenjala mišljenja prilikom čitanja, nekad bi me jednosavno očarao, a nekad bih se malo mrštila kad bi svakakvim glupostima podario značenje. No ipak, rado ću se sjetiti i vratiti ovoj knjizi jer je po onome dobrome i korisnome autor posuo čarobni prah i pažljivo se pobirnuo da nam ostane u sjećanju.

Iz života Ethana Krossa iskače jedna zanimljiva činjenica, a to je da je riječ o nagrađivanom profesoru na uglednom odsjeku psihologije Sveučilišta u Michiganu gdje je osnovao Laboratorij za emocije i samokontrolu. Obzirom na to, jedan je od vodećih stručnjaka za upravljanje impulsima i emocijama. Zvuči prilično cool, zar ne? Pa i samu knjigu o glasu u glavi (izvorno ga oslovljava kao žamor) započinje jednom pričom iz svog života koja govori o tome što se dogodi čovjeku kad strašan glas u glavi preuzme kontrolu nad njegovim životom.

Taj glas nam svima često ozbiljno narušava kvalitetu života, jer – raspoloženje nam ne ovisi o onome što radimo, nego o čemu razmišljamo. Zbog njega tako lako otplovimo u strahove, samopreispitivanja, sumnje, zle slutnje, strepnje, blokade, anksioznosti i depresije. No tko to zbilja govori u našoj glavi i možemo li u njemu pronaći saveznika i spirjateljiiti se s njim, ili ga pak jednom zauvijek ušutkati? Odgovore na ta pitanja daje nam ova knjiga.

„Na um možemo gledati kao na objektiv, a na svoj unutarnji glas kao na prekidač za zumiranje koji približava ili udaljava sliku. Najjednostavnije rečeno, do žamora dolazi kada nešto zumiramo, čime podjarimo svoje emocije i suzbijemo sve druge moguće načine gledanja na isti problem koji bi nam mogli pomoći da se smirimo. Drugim riječima, poremeti nam se perspektiva. Taj dramatično uzak pogled na vlastitu situaciju uvećava poteškoće i dopušta negativnoj strani unutarnjeg glasa da se igra, što dovodi do ruminacije i njezini pratilaca: stresa, anksioznosti i depresije.“

Veliki broj opisa samih procesa razmišljanja i savjeta kako si olakšati život kad nam se čini da nas je zdravi razum napustio i ostavio nas same na planini je jednostavan i nadasve vizualan. Posebno mi je dobra bila slika muhe na zidu kao trika pomoću kojeg se možemo odmaknuti od negativnih misli i osjećaja koji su na nas nagrnuli svom snagom. Jer da, u odmaku i distanci od onoga što nas uznemirava se zbilja može pronaći puno dobroga, pa se većina savjeta upravo vrti oko toga.

I ne, ne radi se o meditativnom odmicanju u kojem puštamo misli da prolaze bez da obraćamo pažnju na njih (nije ni to često loše, naprotiv), ovdje se radi u hvatanju ukoštac s mislima, ali s distance. Tako širimo točku gledišta i vidimo stvari iz drugih perspektiva.

„U ljudski je um ugrađena moćna optička sprava: sposobnost da sami sebe sagledamo izdaleka. Ispada da kad razmišljamo o neugodnim iskustvima iz prošlosti ili zamišljamo potencijalne buduće scenarije koji u nama izazivaju tjeskobu, zamišljamo prizore koje projicira naše mentalno kućno kino. Nalik su snimkama pohranjenima na mobitelu, ali nisu potpuno fiksni. Istraživanja pokazuju da ne sagledavamo uvijek svoja sjećanja i maštarije iz iste perspektive.“

Također je dobra tehnika obraćanja samome sebi u trećem licu jednine, što mi jepriznajem, na prvu zvučalo poprilično granično, no opet kažem, autor lijepo i nenametljivo piše pa je na kraju cijela ta priča dobila i jednu simpatičnu notu. Ipak, za neke stvari mi nije uspio promijeniti mišljenje i ostale su mi na granici new age besmislica poput praznovjerja, rituala, placeba i sličnoga. Ne ograđujem se od ovih pojmova, dalo bi se tu svega reći, čak ni autor ne polaže prevelike nade u njih i ne misli da su pravo otkrivenje, no ipak su tu pa čisto da kažemo što mislimo o njima. :-)