Autor: Guzel Jahina
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2022.
Prijevod: Tatjana Radmilo
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
“Dobrota zahtijeva odvažnost. Njoj trebaju jača kičma i oštriji zubi, inače to i nije dobrota, nego slinavost. Malog beskućnika pokupiti s tračnica, to je slinavost. Ne spavati i ne jesti, uništavajući sebe, slinavost je. Liti suze nad svakim izgubljenim djetetom također je slinavost. Smiješiti se umjesto suza i voditi drugu djecu dalje – to je dobrota.”
Na 434 stranice ove knjige je toliko dobrote da imaš osjećaj da će ti se srce raspuknuti; ima i puno suza, bez njih nemaš osjećaja da si živ. A ono što bi neki možda nazvali slinavošću, zapravo je velika požrtvovnost.
Iako autorica u svojim romanima progovara o traumatičnim epizodama rane sovjetske povijesti, kroz njih se provlači toplina, briga za bližnjega i nadasve nada u bolju budućnost. Takav roman je i Ešalon za Samarkand.
Građanski rat i glad (koja je pokosila preko pet milijuna ljudi) odredili su živote tih ranih 1920.-ih godina, postajući nevidljivi, ali glavni likovi ovoga romana.
“Pa neka smo i usred ove neuredne klaonice – ostanimo ljudi.”
Radnja romana (autoričinog trećeg po redu) odvija se u jednom od onih tzv. vlakova siročadi, kojim će pet stotina gladne djece iz sirotišta u Kazanju biti evakuirano u južni grad Samarkand, u listopadu 1923. godine.
Ratni veteran Dejev, nježnog i suosjećajnog karaktera, zapovjednik je željezničkog konvoja na putovanju dugom šest tjedana. Na tom putu prati ga i nadgleda predstavnica dječje komisije Bijela, boljševička žena vrlo snažne volje. Lik Dejeva utjelovljuje složenost tog vremena, krvnika u prošlosti i spasitelja u sadašnjosti, koji će i kod Bijele izazvati oprečne stavove — od onoga da samo najjači opstaju pa se ne treba baviti slabima do toga da svako dijete zaslužuje priliku za boljim sutra.
Dva glavna lika, dvije suprotne krajnosti, spojit će tako zajednička svrha, a to je spašavanje dječjih života pod svaku cijenu.
“I putovala je dalje i dalje, sve dalje… Svaki je dan bio novi front. Svaki dan – nova bitka. Borila se za svu stepsku, planinsku i primorsku siročad, vjerujući u njihov spas i svim se silama trudeći omogućiti im ga. To je bio život. To je bila sreća.”
Iako je za pisanje ovog romana provela opsežna arhivska istraživanja, autorica je u priču utkala i dio svoje obiteljske povijesti – njezin djed s očeve strane prevezen je u Turkistan 1922. godine. Također će izjaviti da je veliki postotak onoga o čemu pripovijeda zapravo stvaran.
U jednom od svojih intervjua, autorica je istaknula kako je sve veća potreba za iskrenom raspravom o sovjetskoj prošlosti, a to je moguće samo ako se kao narod prestanu isključivo baviti svojom sadašnjošću. “Razumijem da bi ovaj roman mogao ponovno potaknuti raspravu o tome prenosi li točno prošlost i koliko je točna količina tragedije u njemu, ali moja je savjest čista.”
Ono što posebno fascinira je činjenica da ni u jednom trenutku ne možemo reći da nam je roman dosadan, budući da samo pratimo vlak i njegove putnike, koji trebaju stići od jednog do drugog odredišta. Između toga je život, ali i smrt. Nije glad njihov najveći neprijatelj, prišuljat će im se tako i hladnoća i bolest. Na tom neizvjesnom putovanju i mi postajemo putnici, a autorica se itekako pobrinula da se ne iskrcamo ranije nego što je to potrebno.
Izvrsna karakterizacija likova kao i stil pripovijedanja, koji je bez obzira na temu ponekad duhovit, čine ovaj roman lakše probavljivim. Morali biste biti od kamena da vas ne dotaknu tužne dječje sudbine, očajnički potezi majki i očeva koji ostavljaju svoje malene jer vjeruju da će ih vlak odvesti do mjesta gdje ih očekuje budućnost kakvu im oni nisu mogli pružiti.
Stjecajem okolnosti, ovo je prvi put da se susrećem s autoricom, ali sigurno ne i posljednji. Zaklopiti knjigu i dalje razmišljajući o njoj, više je nego dobar motiv za to.
“Jer ljudi nisu stvoreni ni za radost ni za zadovoljstvo. Nisu ni za smrt. Jednostavno, ljudi su stvoreni za život.”
O autorici:
Guzel Jahina je ruska književnica i scenaristica, rođena u Kazanju 1977. godine. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike na Filozofskom fakultetu u Moskvi, a nakon toga i na Moskovskoj filmskoj školi. Prije romana po kojima je postala poznata, objavila je nekoliko kratkih priča i poezije.
Njezin debitantski roman “Zulejha otvara oči” (2015.) osvojio je mnoge književne nagrade, među kojima „Veliku knjigu“ i „Jasnu Poljanu“. Roman je adaptiran u kazališnu predstavu i televizijsku seriju. 2018. godine objavila je svoj drugi roman “Volgina djeca”.
Dobitnica je četrnaest nagrada diljem svijeta, a knjige su joj prevedene na više od četrdeset jezika. Sva tri autoričina romana izašla su u nakladi Hene com.
Add comment
Comments