Recenzija knjige: Gertruda

„Kada se, izvana gledajući, osvrnem na svoj život, ne izgleda mi da je baš osobito sretan. No usprkos svim greškama, još manje bih ga smio nazvati nesretnim. Naposljetku, sasvim je suludo tako propitivati sreću i nesreću jer mi se čini da bih se i najnesretnijih dana svojega života teže odrekao nego svih onih vedrih. Ako se suština ljudskoga života sastoji u tome da čovjek svjesno prihvati ono neizbježno, da zaista iskusi i dobro i zlo i da pored vanjskog, na kojeg nema utjecaja, uspije ovladati onim unutarnjim, vlastitim, onim što nije hir sudbine, onda mogu reći da moj život nije bio ni vrijedan ni bezvrijedan. Mada se nada mnom, kao i nad svima ostalima, nadvila ona vanjska, od bogova nametnuta sudbina koju se na izbjeći…“

Ovako započinje Gertruda, roman slavnog Hermanna Hessea, objavljen davne 1910. godine. Hessea ne treba posebno predstavljati, ipak, riječ je o dobitniku Nobelove nagrade za književnost 1946. godine.

Ta se nagrada temeljila na romanima iz druge polovice književnog stvaralaštva, kad eksperimentira s istočnjačkim misticizmom i psihoanalizom, poput Siddharthe, Stepskog vuka i slično. U prvoj fazi stvaralaštva pisao je više-manje tradicionalne romane, kakav je i ovaj, no i u njemu se već naziru obilježja onih kasnijih.

Priču pripovijeda skladatelj po imenu Kuhn. Iako je riječ o fiktivnoj biografiji, na početku je poprilično djelovala kao autobiografija. Kuhnu se kao mladiću dogodila nesreća na skijanju koja mu je osakatila jednu nogu pa je do kraja života šepao. Odmah je bio sasvim svjestan svog nedostatka koji je vidio kao prepreku u daljnjim životnim blagodatima poput ljubavi ili čak i prijateljstva. Ljutnja, zavist, depresija, sve mu se to odjednom srušilo nad život, no brzo je nastupilo i zrelo prihvaćanje sudbine, pri čemu se očituje ta Hesseova sklonost dubokoj introspekciji i pronalaženju pravog smisla života.

Sljedeće što se dogodilo je otkrivanje da je njegov pravi životni put i poziv glazba te se nakon završetka školovanja odlučuje za karijeru glazbenika i skladatelja. Na početku tog puta susreće svoju potpunu suprotnost, pjevača Muotha, koji je egoističan, drzak pa čak i grub u svom zanosu i strasti prema sebi, životu, ljubavi i glazbi. No unatoč svemu, kako to često biva, njih dvoje postaju dobri prijatelji. Tek poslije na scenu stupa Gertruda, a ona je bila važna u životima obojice.

Kako smo već rekli, Gertruda ne pripada tipičnom heseovskom proznom stvaralaštvu, ali nije ni daleko. U njegovim su romanima uvijek zapravo prisutni likovi koji putem poniranja u vlastiti um i dušu pokušavaju otkriti tajne i smisao bilo života, poezije, ljubavi, glazbe i slično. Također, često su prisutni i oprečni karakteri, a takav je slučaj i ovdje.

Svakako, introspekcija, intelekt i usklađeni odnosi među likovima pretežito dominiraju, samo što se kasnije zastupaju neke druge poruke, budističke, frojdovske i druge. Ovo je pak ostala jednostavna i intimna priča o ljudskim odnosima i našim životnim ulogama, potrebama, željama i prihvaćanjima.