Recenzija knjige: Sumnja

„Prije nego što smo bili začeti, djelomično smo postojali kao dio jajašca u majčinu jajniku. Sva jajašca koja će žena ikada imati nastaju u njezinim jajnicima dok je i sama četveromjesečni fetus u maternici svoje majke. To znači da naš stanični život jajašca započinje u maternici naše bake. Svatko je od nas pet mjeseci proveo u maternici svoje bake, a ona se isto tako oblikovala u maternici svoje bake.“

Ne znam kako bi vas, ali mene je ova činjenica na prvih par stranica romana sablaznila. Želim nam svima što više onih pametnih, zdravih, jakih i čvrstih gena koje ćemo naslijediti. Iako, imam osjećaj da kada se dijele na potomke, obično to budu oni dijametralno suprotni. Treba se znati nositi s time kada se informaciju dobije crno na bijelo, kao činjenicu.

Nisam studirala medicinu, s njom stvarno nemam veze što se teme ovog romana tiče. No znam da sam negdje (knjiga, serija, film, dokumentarac, članak) nailazila na „zločestu“ djecu koja su tu zločestoću (dokazano) naslijedila od svojih predaka. Oni ekstremniji slučajevi, gdje je njihov iskonski poriv puno jači od logičnog odabira, stvarno su težak, tužan i iznimno strašan teret za nositi i dijeliti ga sa svojim bližnjima.

Sumnja nam donosi priču o Blythe Connor koja je željela biti bilo tko drugi osim dijete majke od koje je potekla. Nije joj htjela biti ni trunku slična te je odlučila biti dobra majka svojoj kćeri Violet, majka kakvu sama nikada nije imala. No idilični snovi nestaju već u napornim prvim mjesecima majčinstva, a Blythe se boji da s njezinim djetetom nešto nije u redu. Ili je sve to samo u njezinoj glavi?

Svu tu gorčinu, osjećaj bespomoćnosti i konstantne sumnje u sebe i kćer, možemo osjetiti u prvoj polovici knjige toliko da i sami proživljavamo sve nabrojene emocije. Koža se ježi, dlake se podižu, a mi zdušno okrećemo stranice čekajući što će se iduće dogoditi i jesu li njezine sumnje opravdane ili nisu.

Ova priča prodire u temu braka, obitelji, nasljeđa, roditeljstva, „normalnosti“, odgoja, povjerenja u partnera, iskrenosti prema sebi i prema životu. Za raspravu koju smo imali u book clubu oko ovog romana, odabir se pokazao kao odličan.

Drugačije na knjigu gledaju majke i one žene koje nisu iskusile blagodati doživotnog zanimanja. Oni koji ne vjeruju u gene, nasljeđe (bez obzira što imamo dokaze!) i mogućnost teškog psihičkog oboljenja djeteta već u prvim godinama života, potpuno će drugačije gledati na istu temu od onih koji znaju da je sve to moguće. Postotci oko tih dokaza nikada nisu jako visoki, daleko od stopostotnih, ali onaj mali postotak koji te pogodi, ne možeš mu pobjeći, u tebi je.

Bez obzira na to, mišljenja sam da bi se o ovoj temi trebalo još i više govoriti. Edukacijom protiv predrasuda, ali i za prepoznati određene obrasce ponašanja djeteta s kojima ćemo prije i efikasnije dobiti pomoć od stručnih osoba ako ih uočimo na vrijeme. Teška je ovo, mučna tema koja je tu oko nas priznajemo li mi to ili ne. Zatvaranjem očiju ili praveći se da je sve u najboljem redu nećemo ništa riješiti ni u jednom segmentu života.

Gdje su oni koji dobiju tešku psihičku dijagnozu? Kako će oni kroz život? Koliko će patnje donijeti u živote svojih bližnjih? Hoće li oni koji ih vole potražiti pomoć za sve i pokušati umanjiti simptome i olakšati si živote? Hoće li si moći priznati da njihovo dijete treba pomoć oko empatije, suosjećanja, ljubavi, dodira, ispravnog ili neispravnog?

Kroz ovaj ćemo roman dobiti odgovore koje će nam dati spisateljica, progovarajući kroz likove majke, oca, bake, djeteta... Čitajući ćemo i sami dolaziti do svojih zaključaka jer će nas nagnati na razmišljanje. Želite li doznati što će se desiti, želite li „proživjeti“ ono što su i oni, onda je ovo roman za vas.