Recenzija knjige: Kad smo vjerovali u sirene

„Možda smo svi mi i zločinci i heroji.“

Zatvorivši posljednu stranicu knjige, na unutarnjem dijelu korica navedeno je kako je spisateljica dobila više RITA nagrada (nagrada za najbolje ljubavne romane napisane na engleskom jeziku). Drago mi je da sam ovu informaciju dobila nakon što sam knjigu pročitala. Ljubavni romani i ja se u zadnje vrijeme (u globalu) ne slažemo, ali nakon „Prijeloma“ i „Sirena“ drago mi je da sam „slučajno“ zalutala u ove vode baš s ova dva naslova.

Ovaj put nisam u manjini jer sam među onima koji će na knjiškoj stranici Goodreads biti dio prosjeka koji čini većinu. Znam da te informacije ne znače ništa (jer ono što mi subjektivno doživimo čitajući roman nema nikakve veze s ostatkom svijeta), ali je meni ponekad interesantno vidjeti prosječnu ocjenu. Ovdje je to 4.19 koja je dobivena na osnovi 194,259 glasova – jaaako visoka ocjena! A ja nisam crna ovca! Ha!

Ovu sam priču doživjela kao obiteljsku dramu koja nam daje sve vrste ljubavi pa i romantičnu koja mi se ovdje svidjela; donosi uvijek zamršene odnose u obitelji, govori o oprostu, traumama, promjenama, padanju i rastu. Govori o tome kako se nositi sa životom: „Uzbudljivo je kad naiđe pravi val i kad se uspiješ dugo održati na njemu. Ne razmišljaš ama baš ni o čemu. Postoji samo to.“, kako si olakšati ove dane dobivene na ovome svijetu.

Ljeto je, a u naslovu su sirene i meni je logika to dvoje povezala i zaključila sam da će biti pravo ljetno štivo. Bez obzira na gore navedene teme, stvarno jest. Znamo da čitamo „lakše“ štivo koje će najvjerojatnije biti pretjerano, iako sam si dala misliti kako ono što ću ja tako vidjeti, ne znači da ćete i vi, ali i obratno. Ponekad je život pretjeraniji nego što bismo ikada mogli zamisliti, zato sam se opustila i dopustila si uroniti u priču o dvije sestre, bez očekivanja i predrasuda.

„Život je puna torba svega.“

Josie i Kit Bianci odrastale su u očevom restoranu na obali mora gdje je život uvijek bio vrlo živ, bučan, aktivan, pun različitih duša, boja i mirisa gdje ih roditelji često nisu stigli „doživjeti“. Pozitivno u svemu tome je bilo što su imale jedna drugu. Život ih nije mazio i doveo ih je do trenutka kada je Kit, sada već liječnica hitne pomoći u Santa Cruzu bila primorana pomiriti se da joj je starija sestra poginula u vlaku tijekom terorističkog napada. Petnaest godina poslije Kit gleda izvještaj o požaru u klubu u Aucklandu i primijeti ženu koja nevjerojatno sliči njezinoj neprežaljenoj Josie.

Što se dalje dogodilo, vjerujte mi, rado ćete htjeti doznati jer ovdje ništa nije jednostavno, ništa nije kako se čini, puno je boli, tuge i nepokrpanih ožiljaka s kojima se likovi romana moraju suočiti. Ništa ovdje nije crno i bijelo.