Recenzija knjige: Studeni

„Mirne dane, koji se ne urezuju u sjećanje, najviše volim. Oni znače da je sve u redu.“

Studeni je još jedan duboko potresan i dirljiv roman briljantne češke književnice Alene Mornštajnove, smješten u razdoblje od tri desetljeća u na papiru alternativnoj povijesti i stvarnosti, ali metaforički u vrijeme koje je postojalo i koje i dalje postoji. Autorica je uzela stvaran povijestan događaj, točnije studeni 1989. kada je nenasilnom revolucijom u Čehoslovačkoj srušen komunistički režim. Međutim, taj sretan rasplet događaja promijenila je u tragediju, nasilje i zatvore koji su zadesili revolucionare.

U tome su svemu razdvojeni mladi bračni par Marie i Joska s tim da on nestaje bez ikakvih informacija, a ona biva osuđena na dvadeset godina zatvora. I to je dobro i prošla. Osim od jedno drugog, razdvojeni su i od svoje djece.

Obzirom da u romanu pratimo dvije narativne linije, tj. u jednom kratkom trenutku i tri, uz Marieinu priču koja je ispripovijedana u trećem licu, pratimo sudbinu djevojčice Magdalene koja je pisana u prvom licu, i koja je, jednako kao i Marie, nasilno odvojena od svoje obitelji i smještena u strogi dom za djecu koji je također svojevrstan zatvor u kojem se odgajaju novi komunistički stupovi društva.

Kako se stranice okreću, cijela priča dobiva na snazi, kako to i inače biva s autoričinim romanima. Dvije se priče spajaju u jednu, nestrpljivi smo i žurno se i očajnički nadamo da će se studena zima pretvoriti u toplo proljeće. No ipak, zabrinuti smo i nemirni može li se išta dobro dogoditi u Marieinu i Magdaleninu mračnom, tužnom, nevjerojatno bolnom svijetu. Zbilja, količina boli, patnje, nepravde, neizvjesnosti, nezamislivo okrutne sudbine i razvoja događaja… Slomio me ovaj roman.