Autor: Jean Améry
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2021.
Prijevod s njemačkog: Helen Sinković
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Na poleđini knjige savršeno je opisana tema ove male knjige pod nazivom „O starenju – Revolt i rezignacija“ koja je izvorno zamišljena 1966. godine pod naslovom Neizlječiva bolest. Vrlo slikovito rekla bih, i vrlo točno.
Nekako mi je najpametnije bilo prepisati sinopsis za kratak opis, za upoznavanje djela prije mog utiska: „Knjiga progovara o jednom od najstarijih pitanja čovječanstva: zašto i kako starimo i kako se nosimo s činjenicom starenja. Na osnovi vlastitih životnih iskustava te filozofskih i književnih utjecaja kao što su Thomas Mann, Proust, de Beauvoir te raznih antropoloških pristupa, Améry u pet sjajnih eseja donosi odgovore na uvijek aktualno pitanje što znači starjeti.“ I točno je to!, autor progovara o pitanjima! što mi se pokazalo kao vrlo zanimljiva premisa.
Nevjerojatno je koliko sam citata iz ove knjižice izvukla! Em je format knjige onaj mali (125 x 175 mm), em nema pretjerano puno stranica, tako da navedene činjenice govore same za sebe. I uzela sam je bila čitati jer je kratka i kao brzo ću ja nju... Baš me prevarila! No, nije se pokazalo kao loše, bez obzira što sam tih 160 stranica čitala tjednima.
Toliko me autorovih rečenica potaknulo na dublje promišljanje pa sam odlučila nekoliko njih, kroz ovaj moj tekst utisaka podijeliti s vama da dobijete uvid njegova obraćanja čitatelju. Znao me izgubiti, priznajem, ali to je do mene. Olakotna okolnost je bila ta da sam mogla bez problema nastaviti s čitanjem bez da sam izgubila nit vodilju.
Knjiga se sastoji od pet poglavlja: „Postojanje i prolaznost vremena“, „Postati sebi stran“, „Pogled drugih“ „Nerazumijevanje svijeta“ i „Živjeti s umiranjem“, nekih zanimljivijih od drugih subjektivno govoreći, ovisno o osobnim afinitetima. Ponekad sam se uhvatila kako jednu te istu rečenicu premještam po ustima dok mozak hvata bit.
„Svaki strah je strah od smrti, bilo koji oblik skrbi treba nas zaštititi od smrti, ono što „činimo za svoje zdravlje“ usmjereno je na obranu od smrti. Cijeli naš život proizlazi u apsurdnom trudu da izbjegnemo neizbježno: što više „umiremo“, što smo bliže posljednjem udahu, to se više očajnički borimo protiv nečega s čime nam se razumije pomiriti.“
Ovo je jedna stvarno posebna knjiga rekla bih, jedna od onih poticajnih... koje nenametljivo tjeraju na razmišljanje. Jedna od onih koje su svevremenske, ona koja nema rok trajanja, koje će uvijek imati svoju istu vrijednost, ona koja se može uvijek iznova čitati i iščitati nove teze. Sigurna sam da je posebnost proizašla i od teškog života koji je Jean Améry proživio, rođen 1912. u Beču pod imenom Hanns Chaim Mayer, koje nakon Drugoga svjetskog rata mijenja. Na stranicama nakladnika pronašla sam kratak životopis koji je sigurno temelj za ovu temu oko koje je kontemplirao u romanu.
Studirao je književnost i filozofiju i ovdje se uz predivan prijevod vidi ta kombinacija koju je uspio spojiti na najbolji mogući način. Dolaskom nacista u Austriju 1938. emigrirao je u Francusku, sudjelovao je u pokretu otpora te je uhićen 1943. godine. Ispitivan je i mučen u tvrđavi Fort Breendonk u Belgiji, a potom deportiran u Auschwitz gdje je dvije godine bio zatočenik koncentracijskih logora, a nakon oslobođenja od 1945. živio je u Bruxellesu kao slobodni pisac.
„Tko ne želi umrijeti mlad, mora ostarjeti“, to je jedna od onih paznih fraza, u kojima su besmisao dubinski smisao i jasnoća jedno... Stareći, moramo naposljetku živjeti s umiranjem...“
Godine 1970. dobio je Nagradu njemačkih književnih kritičara, nakon koje je uslijedilo još puno priznanja za njegov rad. Bečki pisac Robert Menasse utemeljio je nagradu Jean Améry – nagrada za europsku esejistiku, koju su do danas dobili mnogi utjecajni autori. Jean Améry je pisao o svojim iskustvima boli i patnje iz koncentracijskog logora i posebno se ističu roman S onu stranu krivnje i zadovoljštine (Naklada Ljevak, 2009.) i esej Dići ruku na sebe – diskurs o slobodnoj smrti (OceanMore, 2011.). Jean Améry si je oduzeo život 1978. u Salzburgu. Bez obzira što u ovoj knjizi govori o starenju, ona nije depresivna, barem ne onako kako sam znala zateći u knjigama slične tematike.
Améry nam daje primjere, kao da razgovara s nama dajući nam često činjenice o životu koje su neraskidivo povezane sa smrću. Jedno bez drugog ne ide... Ali ne nameće svoja razmišljanja, prostire ih pred nas i pušta da sami sa sobom dođemo do zaključka o životu, tj. smrti.
„I to umiranje je – življenje, baš kao što je življenje neprestano umiranje.“
Starenje je tijek vremena, i bez obzira na sve, ono ide, protječe. Činjenica, zar ne? „Tu du du …. Nema nam pomoći...“ Često sam se znala sjetiti i ove, vjerujem svima poznate pjesme od TBF-a Smak svita. Konačnost nas čeka, neizvjesnost je konstantna, a na nama je hoćemo li živjeti ili životariti. Odlično su sročene rečenice u ovoj knjizi koje ne daju odgovore, barem ne očite, a sve kažu kada se dovoljno udubiš, zamisliš nad njima.
Bivalo mi je zabavno dugo se družiti s autorom na ovaj način. Kao da mi je davao neke zagonetke, pa onda nudio očite, jasne i beskompromisne činjenice. A onda već na idućoj stranici, pitao bi se, komentirao dvije oprečne ideje i zbunjivao me, kako bi u idućem poglavlju sve lijepo razjasnio.
Poimanje vremena i njegove prolaznosti, kao da kada ga trošimo, svoje vrijeme često ne percipiramo istim jer su neke minute u danu bitnije u životu od drugih. Kako dok smo mlađi prolaznost uopće ne poimamo? Ok, ide vrijeme, prolaze dani, ali ne tako brzo i toliko ludo kao kada dođemo u određene, zrelije godine.
„Vrijeme koje smo proveli u dosadi i monotoniji uopće nije bilo dosadno, nego je naprotiv, to vrijeme koje se u našem sjećanju osjetno skratilo i čini se ništavnim, bilo užasno kratko. Razdoblje koje se čini kratko zato što je bilo puno događaja prepoznajemo kao dugo i važno. Sat ujednačeno tikataka. Danas trgam list na kalendaru, baš kao što sam to učinio jučer i kao što ću učiniti sutra...“
Do nas je kako ćemo tikatakanje provoditi i na koji ćemo način svoje vrijeme živjeti. Jer: „Starenje je neizlječiva bolest i, budući da je patnja, podliježe istim fenomenološkim zakonima kao i bilo koja akutna tegoba što nas može snaći u bilo kojem razdoblju života.“ I vjerujem da baš iz tog razloga, što nema eskiviranja, nema bijega od smrti, život moramo proživjeti da nam taj put, a na kraju i sam završetak, budu s osmijehom na licu.
Naravno da ništa nije jednostavno i ova je knjižica filozofski nastojena tako da nam naravno neće dati odgovore koje smo možda očekivali, jer ja priznajem da jesam, barem nešto malo, da mi dani budu lakši. No onda „O starenju“ ne bi imalo smisla. Naše je viđenje ispravno, svako, individalno, subjektivno, a pitati se moramo, rasti i bivati jasniji sebi kako starimo, kako nestajemo...
I Ivana je čitala pa i pisala o romanu. Njezine utiske, drukčije od mojih možete pročitati na linku: O starenju: Revolt i rezignacija.
„Pomiriti se: to znači prihvatiti smrt. A to bi opet značilo smjesta odbiti život. Ni jedno ni drugo nije moguće. Svako odbijanje mora nam omogućiti neku, makar jadnu alternativu. No smrt u svojoj potpunoj stvarnosti i nepojmljivosti nije alternativa. Ona je pogrešna, zato što ne možemo misliti o njoj, i točna, zato što je izvjesno da nas čeka.“
„Tijelo zapravo otkrivamo tek dok smo u bolovima, a posebnice dok starimo i kada nam svaki dan donosi novu tegobu, jer to tijelo koje po svojoj naravi pati, više ne iskoračuje iz sebe i ne nestaje u svijetu i prostoru – to je tijelo jednako istinsko Ja kao što je to vrijeme koje je u sebi nataložilo onaj tko stari.“
Add comment
Comments