Autor: Jean Améry
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2021.
Prijevod s njemačkog: Helen Sinković
Recenziju napisala: Ivana
„Što smo mi ljudi uopće? Kuća puna strašnih bolova, razmišlja A. budeći se jedne noći sa zuboboljom.“
„Zato A., dok pije lijek protiv bolova i lebdi u nekom stanju između boli i nade – a razmišljati može samo zahvaljujući nadi da će se osloboditi boli – odlučio iskoristiti minute predaha i uhvatiti se ukoštac sa zuboboljom. To je moja zubobolja, razmišlja: tu je želja da je se oslobodim i vrata gurnem zdravom susjedu u stan; no bol u čeljusti, bol koju ću sutra kao i svatko drugi povjeriti zubaru, koji me vjerojatno može osloboditi te boli tako što će kliještima otrgnuti nešto od moga Ja i kao nadomjestak mi umetnuti res extensa od umjetnog materijala, pojačani osjećaj mojega vlastitog ja, ostvarenje mojeg mesa u samonegaciji mesa: ona je porast-Ja, iako istodobno gubitak-Ja, iznuđeni samoprijegor konvencionalnoga, prilično apstraktnog Ja, koje bezbolno zaspi i ujutro pripada svijetu, postat će svijet.“
Knjiga „O starenju“ knjiga je eseja njemačkog autora Jean Améryja koja progovara o temama smrti i starenja, no nažalost ne jezikom koji je prikladan za šire mase. Zbilja mi je žao što mi je velik dio knjige ostao nerazumljiv, i nadam se da ću jednog dana ipak biti spremna za ovu knjigu.
Prije svega, riječ je o autoru čiji je život bio toliko nevjerojatan da bi ga bilo šteta ne spomenuti. Jean Améry austrijski je autor, rođen 1912. u Beču pod imenom Hanns Chaim Mayer. Ime je promijenio nakon Drugoga svjetskog rata. Studirao je književnost i filozofiju, a ova knjiga je upravo savršen spoj tih dviju znanosti, koliko god se radilo o meni hermetičnom tekstu. Dolaskom nacista u Austriju 1938. odlazi u Francusku i Belgiju te sudjeluje u pokretu otpora. Uhićen je 1943. te je ispitivan i mučen u tvrđavi Fort Breendonk u Belgiji. Nakon toga, deportiran je u Auschwitz.
Dvije godine proveo je kao zatočenik koncentracijskih logora, a nakon oslobođenja 1945. živi u Bruxellesu kao slobodan pisac. Od 1970. pa na dalje dobio je nekoliko vrijednih književnih nagrada, a bečki pisac Robert Menasse utemeljio je nagradu “Jean Améry – nagrada za europsku esejistiku”, koju su do danas dobili mnogi utjecajni autori. Neki od poznatijih književnih djela su mu S onu stranu krivnje i zadovoljštine u kojoj govori o iskustvima boli i patnje iz koncentracijskog logora, te esej Dići ruku na sebe – diskurs o slobodnoj smrti koji je objavila naklada OceanMore 2011. Ono što je nakon svega ovoga (ne)vjerojatno i tužno je da si je Jean Améry oduzeo život 1978. u Salzburgu.
Kao i ostala djela, i ovo je obojano iskustvom jedne od najvećih tragedija koje čovječanstvo pamti – boravkom u koncentracijskom logoru. Zbog toga ni ne čudi sav bijes, ali i duboka tuga koja izvire iz redova. Ova knjiga svakako nije još jedna posveta starosti puna poruka i mudrosti, priprema i nošenja s onim strašnim i neizbježnim u svačijem životu.
Améry opisuje čovjeka koji stari u odnosu prema vremenu, vlastitom fizičkom tijelu, društvu u kojem živimo, kulturi koju stvaramo, pa i smrti općenito. No odbacuje sve utjehe i razumijevanja, a njegov rječnik pun je negacija, poricanja, poraza, poniženja i uništenja. Tvrdi da je proces starenja pretvaranje u doslovno ništa. U par osnovnih crta, sve to zvuči jednostavno i poznato, no čitajući njegove rečenice, osjećamo nekakav drugačiji nemir, ali i sažaljenje.
Uzevši u obzir njegov život i stvaralaštvo, može se očekivati hektičan tekst i iznošenje misli o kojima ne želimo misliti. Ipak, ovo djelo zahtjeva spremnog, staloženog i filozofski potkovanog čitatelja koji je spreman mirno sjediti i čuti što ima reći ovaj izvanredan čovjek. Meni pak više leže jednostavnije i toplije priče, kakva je primjerice još jedna knjiga iz naklade OceanMore koja također progovara o starenju i koja je objavljena u istom mjesecu i godini kao i ova, a to su „Zahvalnosti“ Delphine de Vigan.
Add comment
Comments