Recenzija knjige: Povratak u Whistle Stop (Whistle Stop, AL #2)

„Poanta moje priče jest: od sada pa nadalje, koliko god neki depresivci pokušavali, nikada me nitko neće uvjeriti da je svijet užasno mjesto i da su ljudi pokvareni. Znam da postoje pokvareni ljudi, ali vjerujte mi na riječ da ovaj naš dobri stari svijet, uz sve svoje mane, bolje mjesto nego što ljudi tvrde.“

Znate ono kada zavolite likove, pa se onda ti isti likovi lijepo ekraniziraju pa su vam još i draži? Ja znam! Sve to i puno više dobila sam u romanu i filmu „Pohane zelene rajčice“. A onda doznam da izlazi i nastavak, nakon pune 33 godine i oduševljeno iz mene izađe: „Jeeeeee!“.

Onda se malo zaustavim i zapitam je li to uopće potrebno!? Hm, ovako razmišljajući, dokučim da u biti nije. Jer sve je lijepo započelo, lijepo se zaplelo i lijepo rasplelo u „Rajčicama“, da se pitam što nam to Fannie Flagg više može donijeti...

Ova me situacija podsjetila i na nastavak svima dobro poznatom bestselleru „P.S. Volim te“, „Klub P. S. Volim te“. Stvarno me bilo „strah“ čitati „nepotreban“ nastavak. Na kraju se ispostavilo da mi je drago što sam se okuražila jer mi se pokazao kao vrlo dobra ideja s opet dragim mi likovima. Često je radnja ta koja nas oduševi i o kojoj imamo mišljenje, ali bez glavnih i sporednih likova koji su ju iznijeli ničega ne bi bilo.

Bud Threadgoode će ovaj put biti centar zbivanja, Ruthin sin, ljubav tetke Idgie. On je sada već djed i godine mu polako oduzimaju drage ljude što ga sjećanjima više vuče u njegov rodni kraj, k njegovoj užoj i široj obitelji uz koju je proveo divno djetinjstvo.

Nisam imala neka pozitivna očekivanja, ali odlučila sam pročitati nastavak jer će mi vratiti likove koji su mi dragi, likove uz koje mi je bilo lijepo provoditi sate čitajući knjigu. Krenuvši s takvim stavom, sve mi je, sa svakom stranicom, bilo toplije oko srca prisjećajući se individua i njihovih do sada, neispričanih anegdota.