Autor: Mojca Širok
Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2020.
Prijevod: Jagna Pogačnik
Recenziju napisala: Ivana
IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/
Godine 1992. siclijanska je Casa nostra izvela dva bombaška atentata kojim su ubijeni Giovanni Falcone, sudac i talijanski heroj u borbi protiv mafije, te njegov prijatelj i suradnik Paolo Borsellino. Ovaj poprilično zabravljeni događaj bio je zapravo presudan u karijeri slovenske novinarke Mojce Širok. Prve izvještaje sa Sicilije pisala je kao mlada novinarka za jedan milanski tjednik, a nakon zaposlenja u RTV Slovenija, dodatno je istraživala talijansku mafiju kao dopisnica iz Italije i Vatikana, i to punih 13 godina.
U tom razdoblju naučila je da je da, suprotno vjerovanju koje se često voljelo isticati na svjetskoj razini, mafija nije fenomen - mafija je organizacija, stvarna kriminalna organizacija koja i dalje čvrsto stoji na svojim nogama. Iako je svih tih godina pisala, i to uglavnom o talijanskom kulturnom i političkom životu, kriminalistički roman Ugovor prvi je roman koji progovara o mafiji, o temi dobro joj poznatoj. Za njega je dobila slovensku nagradu Modra ptica 2018. godine.
Ugovor je, kako ističe nakladnik, zapravo ugovor s vragom koji vodeći talijanski političari sklapaju sa sicilijanskom mafijom. Priča započinje vrlo efektno, i od prve je stranice jasno da će radnju voditi vješta ruka. U Rimu se događaju tri smrti u jednoj noći. Prvo je ubojstvo izvršeno u prestižnoj rimskoj četvrti, u vili jednog od najuspješnijih rimskih odvjetnika, skraćenim imenom Cristofora. Potom slijedi prometna nesreća koja sadrži brutalne prizore, i koja vrlo brzo počne slutiti na ubojstvo, a u kojoj pogiba jednako uspješni talijanski kirurg Adriano Meneghini. I na kraju, mafijaški boss Lauria ubija se u zatvoru.
Priča u Ugovoru je naravno izmišljena, ali temelji se i na nekim stvarnim događajima. Osim spomenutog napada mafije na državu (ne tako) davne 1992., saznajemo i da je 2012. tužiteljstvo u Palermu istraživalo navodne pregovore mafije i državnih dužnosnika. Jer ono što se provlači kroz cijelu priču, koliko god se svi odmicali od tih tema, je slutnja da mafija i dan danas upravo funkcionira u zajedništvu s državom. Mafija ne bi mogla djelovati bez pomoći političara, dužnosnika i poduzetnika; trebaju joj ljudi na pozicijama koji će okrenuti glavu dok ona obavlja mutne poslove.
Iako u početku sve tri smrti djeluju nepovezano, svi koji su uključeni u ove slučajeve - inspektori, novinari, tužitelji, političari - polako otpetljavaju niti koje vode do istine, ali i njihove vlastite, zajedničke prošlosti od koje ne mogu pobjeći. Stranice vrve (ne)prijateljskim i ljubavnim vezama koje su pomiješane sa službenim dužnostima. Tako se cijelo vrijeme izmjenjuju informacije vezane uz istrage s osobnim pričama glavnih i manje glavnih likova, koje se sve dublje otkrivaju i postaju opterećavajuće i pogubne za sve.
Veze između novinara, kriminalaca, tužitelja i političara toliko su privatno i profesionalno isprepletene da je teško razlučiti tko će na kraju imati moć u svojim rukama, a tko će činiti žrtve koje su ostale iza njih. Sve to zahtijeva našu potpunu pažlju i usredotočenost na brojna imena i odnose. Kao pomoć, na početku se nalazi stranica s popisom većine likova, no svakako treba pomno pratiti kako se ne biste morali vraćati unatrag, kao ja. No ništa i nitko nije zamoran, dapače. Ono što uvijek volim najviše istaknuti je vještina pripovijedanja, a ova je autorica itekako posjeduje.
Vrlo je čitko, ali vrlo je, vrlo kvalitetno napisano. To je ujedno bilo i prvo iznenađenje jer obzirom na autoricu i činjenicu da je novinarka i da nema književni ugled vrijedan spomena, očekivali bismo puno više novinarskog i činjeničnog pisanja. I njega ima taman u dozi u kojoj je potreban za napetu radnju. Čitanje ide glatko jer je tako lako vizualizirati scene i vidjeti ih, i bila bih iznenađena da se ne dogodi film ili mini-serija. No povrh toga, Mojca Širok napisala je izvrstan kriminalistički roman, napisala ga je zrelo, i natjerala nas, kad mislimo da je sve gotovo, da u nevjerici pročitamo posljednje stranice.
"Rubino je mislio da je već sve vidio. Da je susreo sve zlo ovoga svijeta, svu okrutnost i izopačenost. Pokvarenost ljudske prirode, izopačenost čovjekova uma, bio je uvjeren da je kao Dante s Vergilijem obišao sve krugove pakla. Ali nikad nema kraja. Nikad ne možeš doći do dna zla. Pretvara se, preokreće, preoblikuje, i ako ostane samo jedno zrno, iz njega će izrasti divovsko drvo."
Add comment
Comments