Recenzija knjige: Crveni adresar

Doris, starica od svojih skoro stotinu godina u životu više nema nikoga osim svoje nećakinje koja živi na drugom kraju svijeta. Prihvaćajući svoje godine odlučila je svoju ostavštinu, priču svoga života, ostaviti baš njoj - Jenny. Zapisivanje bitnih osoba koje su je okruživale ali i povezanih događaja, krenulo je za Dorisin deseti rođendan kada je od oca dobila divan kožni crveni adresar. Dvadesete godine dvadesetog stoljeća bile su teške godine, kao i ostatak njezina života. No, ona je još tu; kao i njezin adresar pun ljubavi, prijateljstva, hrabrosti, rastanaka, sreće, tuge i tajni koje želi podijeliti s Jenny i svima nama.

Ova crvena knjiga je jedna lijepo pisana priča o životu. Način na koji je spisateljica odlučila ispričati Dorisina sjećanja, uz pomoć adresara s imenima, je meni bilo lijepo osvježenje koje je bilo samo plus na sveukupnu ideju. Upoznajemo sada tvrdoglavu staricu Doris, punu života od svog rođenja. Doris je naučila biti odlučna i brinuti se o sebi od malih nogu, nikada ne odustati i uvijek gledati naprijed. Upoznajemo i njezinu jedinu rodbinu Jenny, kao i sve bitne osobe tijekom njezina odrastanja. 

Toliko je toplih, tužnih, sretnih, nevjerojatnih sudbina u devet desetljeća njezina života a ja sam rado upoznavala svih redom. Kako je ona učila od svih odnosa, podsjeća i nas na puno toga. "Gospođa me naučila da čovjek može poprimiti najrazličitije pojavne oblike. Da ono što je očekivano ne mora uvijek biti i ispravno, da ima mnogo putova na tom putovanju koje za sve nas završava jednako. Smrću. Da dolazimo na mnoga raskrižja koja traže teške odluke, ali da je put poslije toga opet ravan. I da krivine ne moraju uvijek biti opasne."