Recenzija duologije: Pax

Volim Paxa već duge četiri godine. Prije tri sam ga dobila na dar za rođendan od svojih dragih čitalica i jedna mi je od dražih priča na polici. Prijateljstvo dječaka Petera i lisice Paxa je posebno i kao takvo preporuka i za male, ali i za velike. Uz „Čudo“ rado bih ga uvrstila u obaveznu lektiru. Pax mi je otvorio čitateljsku godinu i mišljenja sam da je to bio dobar odabir. Kažu da će nam nova godina biti onakva kako smo ju započeli. Ja kažem: „Može!“

„Zato što sam upravo gdje bih trebala biti, i radim upravo ono što bih trebala raditi. To je mir.“ (Pax #1)

Njegov nastavak „Pax - putovanje kući“ je stigao do mene još prošle godine pa sam odlučila ponoviti gradivo kako bih kvalitetno popratila priču. Njega sam posudila u bibliobusu GKR nakon što mi ga je Sandra preporučila istaknuvši da joj je i bolji od prethodnika. Nema bolje preporuke! I da, isto se i meni pokazalo.

Na knjiškoj stranici Goodreds u par sam rečenica popratila prvi dio ovako: „Jedna od onih priča s ljubimcem gdje nema mrtvih, starih, onemoćalih likova... Priča koja je vođena ljubavlju, upornosti, odrastanjem... Pametna od početka do kraja! Jedna od onih koje treba imati na polici i čitati djeci, dati djeci da čitaju, a bome neka čitaju i odrasli. Ima svega za naučiti, razmisliti, promisliti, dokučiti i pametno zaključiti.“ Stvarno nemam što dodati...

„Misliš li da je itko ikada u povijesti svijeta krenuo u rat za krivu stranu?“ (Pax #1)

„Pax - putovanje kući“ je dostojan nastavak divne priče. Ovo je primjer one situacije gdje je nastavak čak i bolji od prvog dijela, a bila sam sigurna da je priča završila i da ne može bolje. Drago mi je da me je spisateljica razuvjerila uvrstivši dodatne sporedne likove uz koje je Pax rastao i odrastao, kao i njegov dječak. Život im se desio i, dajući sve od sebe, dobro su se snašli.