Autor: Philip K. Dick
Izdavač: Vuković&Runjić, 2021.
Prijevod: Mirel Komad
Recenziju napisala: Ivana
Za Philipa K. Dicka zainteresirala sam se tek nakon što je, po mom mišljenju jedan od tri najbolja suvremena svjetska pisca – Carrère – o njemu napisao netipičnu biografiju "Ja sam živ a vi ste mrtvi" u izdanju Vuković&Runjić. Sigurno ju je lakše bilo pratiti onima koji su već bili upoznati sa životom, a pogotovo djelom ovog jedinstvenog pisca, no ako ste i prazna ploča što se tiče Dicka, bit će vrlo zanimljivo.
I u toj sam knjizi već mogla slutiti da će prava znanstveno-fantastična djela Philipa Dicka biti puna čudnih, mračnih ali komičnih junaka, paranoičnih, problematičnih i bizarnih. I to sam odmah i dobila u Suzama.
Zapetljani je to distopijski triler kojemu je radnja smještena u Sjedinjene Američke Države u nekom neodređenom vremenu u budućnosti. Nakon građanskog rata, na vlast u zemlji je stupila totalitarna policijska država kako bi uspostavila sustav kompletnog nadzora. Protagonist romana je Jason Taverner, poznati pjevač i televizijski voditelj, koji je i usput rečeno „šestica“, odnosno tip genetski modificiranog čovjeka koji uživa poseban status elite.
No jednog dana napadne ga bivša neurotična ljubavnica, tj. napadne ga što god je već poslala na njega. Nakon toga se budi u nekom jeftinom motelu i postaje mu jasno da ga se nitko ne sjeća i ne prepoznaje, štoviše, ne postoje dokumenti da je uopće rođen.
Kao povlaštena osoba koja je uživala u slavi i bogatstvu, ovo mu teško pada, no ipak brzo prihvaća novu situaciju kao neuspjeh s kojim se treba nositi. No i dalje naravno pokušava shvatiti što mu se zapravo dogodilo i taj je put prava avantura i kaos, a na kojem susreće brojne čudake i osobenjake.
Kao i u stvarnom Dickovom životu, i u Jasonovom žene imaju veliku ulogu pa je stalno u odnosu s nekom ženom koja mu ili pomaže ili odmaže, poput Heather, Marilyn, Kathy, Ruth, Alys i Fay, a naravno, za vratom mu puše i policajac iz naslova, Felix Buckman. Tecite, suze moje, reče policajac odličan su primjer onoga što samo najbolja fikcija može.
Unatoč tome što baš i nisam sklona znanstvenoj fantastici, i što ima trenutaka u knjizi koji mi baš ne leže, moram reći da je djelo jedinstveno, čudesno i genijalno osmišljeno, i da ga se uopće i ne mora promatrati kroz SF naočale, jer takav svijet nije teško zamisliti – predstavljen je kao poprilično stvaran i moguć.
Možda zato i što ima velike veze s „pravim“ svijetom. Teško je zapravo odrediti razliku između objektivne i subjektivne stvarnosti, a nisam sigurna ni je li pisac sposoban za isto, budući da je i cijeli njegov život tekao tom nevidljivom granicom.
Zaključak koji mi se nameće pročitavši njegovu biografiju i ovo djelo jest da dok se god nešto događa u nečijoj glavi, to treba tretirati kao stvarno i tako mu pristupiti. Naravno, to može biti jako opasno, i zapravo vodi u svijet snova, psihički nestabilnih osoba, droga i opijata, a sve to, znamo, Dicku nije strano.
No kako god, može se puno toga iščitati iz romana, i svatko sam za sebe, a i općenito budući da obrađuje teme koje su i dalje aktualne, poput nadzornog društva koje prati svaki pokret svojih građana, rasizma i slično. Zbog svega toga, Dicka ću i dalje vrlo rado čitati. :-)
Add comment
Comments