Recenzija knjige: Iduće godine u isto vrijeme

Published on 18 March 2022 at 18:03

Autor: Sophie Cousens
Izdavač: Egmont d.o.o., 2021.
Prijevod: Silvija Čolić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica   

 

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Život se svodi na promjenu, ništa ne traje vječno.

Glavni lik ovog romana, Minnie Cooper, sigurna je u dvije stvari: da je za svaki doček Nove godine, kad joj je i rođendan, prate nevjerojatni pehovi, te da je za to kriv Quinn Hamilton, muškarac kojeg nikad nije upoznala, a zna ga samo preko priča koje joj je rekla njezina majka. Ako su, međutim, Quinn i Minnie iz potpuno različitih svjetova koji nemaju ništa zajedničko, zašto ih se uopće i stavlja u zajednički kontekst? Odgovor mi je bio simpa i drago mi je što sam ga otkrila.

Smatram da mi je olakotna okolnost prije čitanja ove knjige bila ta da sam prije nje pročitala ljubić „Prijelom“ – Dani Atkins. Pa mi je onaj „njanjavi“ dio iz tog romana bio podsjetnik da su takvi dijelovi uvijek dio navedenog žanra. I nekako se pomirih s time. Iako mi je cijelo vrijeme nad glavom visio onaj dio iz „Čiste divljine“, i ono dvoje koje nisam mogla prožvakati nikako, priznajem da me ipak malo bilo strah. No, ja sam strahu pogledala u oči i hrabro krenula dalje. :-) Ipak je ovo bio zadatak za čitateljski klub Hoću knjigu, za zaljubljenu nam veljaču.

Skupina smo radočitajućih individua koja od žanrova najradije bira krimiće i trilere. Tu ubrajam i sebe. Imamo par onih koji su i „od ljubića“ za koje sam se najviše brinula kako će im se svidjeti ovaj roman jer ipak su one tu na svom terenu. Ja definitivno nisam jedna od njih i najčešće kolutam očima i nerviram se oko „već viđenog“ i „znam kako će završiti, a da nije ni započelo“.

Bolje je kad te mrze zbog toga kakav si, nego da te vole onakvog kakav se predstavljaš da jesi, a nisi.

Sreća po mene je bila ta što sam neke odluke i razmišljanja glavne protagonistice prepoznala kod prijateljica, poneke i kod sebe. Drago mi je što je Minnie rasla uz svoje strahove i nedoumice i uspjela sebe staviti na prvo mjesto. Tako posložena odlučila se upustiti u nešto nadajući se dobroj odluci. Krenula je i pustila da vidi gdje će ju budućnost odvesti. S time sam se mogla poistovjetiti pa sam svjesno žmirila na razne druge nedovršene, često besmislene situacije.

Draga mi je bila i njezina najbolja prijateljica Leila. Vesela i šarena, i kao takva originalno svoja. Shvatila sam zašto je Quinnovo ponašanje bilo čudnjikavo, toplo/hladno i zbunjeno pa mi ni to nije bilo toliko naporno. Gregov lik i njegovih 70% mi je također bilo jasno, jer tako jako puno ljudi funkcionira, a onda mi je bilo još draže kada je Minne shvatila da treba tražiti i dati 100%!

I vjerovat ću u ljubav, jer ljubav je važna. Ne može biti u redu vezati se s nekim samo iz praktičnih razloga, mora biti nešto više u tome, zar ne?

Nedovršene ideje koje je spisateljica započela, nisu mi toliko smetale jer su mi likovi i njihova svrha u priči bili smisleni. Ne, nije bilo genijalno, ali nisu mi stvarali nervozu, a kako sam već rekla, kod ljubića je meni to veliki plus. Bilo je to sve skupa dosta površno, a onda i žalosno jer je ideja stvarno imala potencijala. Teško mi je bilo dati neku ocjenu koja će „držati vodu“, jer nije da me nije zanimalo što će se do kraja događati... Tjeralo me čitati dalje da vidim kako će se posložiti dijelovi priče iz prošlosti i okretanje stranica je stvarno bilo brzo.

Kako kaže naša članica „volim one rasprave koje su bolje od same knjige“, bez obzira što utisci nisu bili bajni, knjiga mi je postala još i draža. Dopridonijela je odličnom sastanku koji je bio pun smijeha i žao mi je što raspravu nisam mogla ovjekovječiti snimkom. Uvijek nam je interesantno i uvijek se raspričamo, ali ovaj put kao da smo bile nadahnute za seciranje svake i najmanje (u ovom slučaju negativne) sitnice.

Ovo je bio zaključak večeri: „Knjiga „Iduće godine u isto vrijeme“ ima lijepu naslovnicu, lako se i brzo čita, i ideja stvarno ima potencijala.“ Ostalo je bilo sve subjektivno mrvu bolje ili puno gore od nekog prosjeka, tako da smo na kraju završili s okvirnom ocjenom od 2.5.

Čak i zadnje stranice knjige nisu iste kao u originalu kojeg je čitala jedna od članica kluba. Doznale smo da nam nedostaju recepti za pite koje su nam u knjizi svima bile pozitivna točka. Što se tu desilo!?

Knjiga je ovo oko koje se lome koplja i pravi je primjer koji nam sugerira da sami dođemo do svojeg zaključka čitajući ju, ali ne i odlaziti u toliku dubiozu nakon čitanja. Čitateljski klub i njegova namjera je ono što jako volim (dokaz je to što sam član dva kluba), no ponekad se stvarno pokaže da što dublje ulazimo u svaki lik, situaciju, događaj ili odnose, pronalazimo više nedostataka u cijeloj priči. Pogotovo kada nas je tucet tvrdokornih, gorljivih čitatelja željnih rasprave.

Zapamti, ne vrijedi plakati zbog nečega zbog čega za pet godina ne bi plakala.

Ocjena: 6/10


«   »

Add comment

Comments

There are no comments yet.

Create Your Own Website With Webador