Recenzija knjige: Slučajni cimeri

Tiffy i Leon su cimeri. Leon radi noćne smjene, tako da ga nema noću, a danju najčešće odspava i nešto prigrize i opet ode na posao. Tiffy radi „normalan“ dnevni posao, tako da kada je Leon kući ona ga ne sreće, kao ni kada ona spava u njihovom zajedničkom krevetu dok Leon radi. Savršeno cimerstvo? Skoro pa je tako. Nije da ne komuniciraju (porukicama na post it papirićima) i da se ne poštuju. No svatko od njih ima svoj život, s kojim se nosi najbolje što može. Hoće li se ikada sresti, morat ćete sami provjeriti.

Još jedan zadatak za čitateljski klub, koji ne bih sama odabrala. Kako je veljača mjesec ljubavi, odabir je bio u tom tonu. Članstvo u klubu ima puno pluseva, a jedan od njih je i taj da me „natjera“ da čitam nešto što inače ne bih. Ne mogu reći da mi je žao što sam pročitala ovu knjigu, brzo se čita pa mi nije trebalo puno, ali da je i taj mali djelić potrošenog vremena bio izgubljen, definitivno jest.

Brzina čitanja i jednostavan stil pisanja, pozitivne su stvari koje moram izdvojiti. Tu ne mogu baš uvrstiti glavne likove koji su predvidljivi, pretjerani i zbog toga nerealni u svim svojim segmentima. Sporedni likovi koji znaju biti svjetlost na kraju tunela, ovaj put nisu briljirali. Najbolji prijatelji glavne protagonistice ovdje su me podsjetili na Helgu i Herr Flicka. U negativnom smislu su mi prešli u karikaturu što vjerujem nije bio cilj spisateljice u ovom romanu prvijencu.

Vrlo ozbiljne teme koje se protežu romanom su mi ispale mlake jer sam u startu znala kako će sve to skupa završiti. Nije bilo nikakvih iznenađenja, započete teme su završile baš onako kako sam naslutila pa bih mogla zaključiti da je ovo roman za nekoga tko voli taj način odvijanja radnje. Ako se mene pita, Slučajni cimeri je prosječan roman u stilu chick-lita koji je imao potencijala. Prvi dio je zanimljiv i tjera na čitanje, ali onda prelazi u patetiku. No, što je tu je. To sam samo ja. Iskreno i otvoreno o pročitanom.