Recenzija knjige i serije: Savršeno ubojstvo: Dnevnik dobre cure (A Good Girl's Guide to Murder #1)

„I iako je ova priča puna nekih čudovišta, saznala sam da je se ne može tako lako podijeliti na dobru i lošu stranu. Na kraju krajeva, to je priča o ljudima i njihovim različitim nijansama očaja koje se međusobno sukobljavaju.“

Primijetila sam da nije jednostavno pisati kao srednjoškolac ako to nisi. Za taj primjer mogu navesti roman „Tisuću poljubaca“ gdje u startu nisam mogla spojiti godine s ponašanjem i načinom komunikacije glavnih protagonista. Pogotovo kod današnje mladeži koji u svom razgovoru koriste sve više skraćenica i kultura iznošenja mišljenja im je u romanu bila na potpuno drugom nivou od danim ih godina.

Autorica Holly Jackson, je usudila bih se reći, dala odličnu količinu svega potrebnog da Pippu Fitz-Amobi, autoricu „Dnevnika“, stavimo u cipele koje joj je pripremila. Pippa i svi likovi oko nje, svi s kojima je razgovarala bili su vjerodostojni, a meni je to, za kvalitetno doživjeti priču kojoj ću vjerovati što mi pripovijeda, jako bitno. Ako im ne vjerujem cijela mi se priča urušava. Isto je i kod glume na koju ću se u ovom članku također osvrnuti jer snimljena je ekranizacija romana „Savršeno ubojstvo: Dnevnik dobre cure“ koju sam pogledala nakon čitanja. Razumijem što mi se želi poručiti i knjigom i filmom, ali ako im ja to ne vjerujem, razočaranje je na vidiku. S ovim sam posebnim dnevnikom od samog početka čitanja bila zadovoljna.

„Pip je puno toga znala. Znala je da je hipopotomonstroseskipedaliofobija stručni izraz za strah od dugih riječi, znala je da se djeca rađaju bez čašica koljena, znala je napamet najbolje citate Platona i Katona i da postoji više od četiri tisuće sorti krumpira.“

Pippa baš nije sigurna da je prije pet godina Andie Bell ubio njezin dečko Sal Singh pa je za glavnu temu svog istraživačkog projekta u završnom razredu srednje škole odlučila to i dokazati. Iako Andieno tijelo nikad nije pronađeno, a Sal je samo nekoliko dana nakon njezina nestanka počinio samoubojstvo pa u poruci priznao svoju krivnju, policiji je to zaključen slučaj, kao i svakome u njihovu rodnom gradu.

Svidjelo mi se da su neke situacije u kojima se Pip kroz svoje istraživanje našla realne, vjerujem da bi bile iste i kada bi se radilo o stvarnom događaju. To što je ona srednjoškolka do nekih zakonskih dokumenata ne može bez obzira što istražuje slučaj, bez obzira što ona to želi znati, zakon nalaže drukčije i ta mi se sitnica pokazala kao realna i bila plus u cijeloj ideji. Nije ona neka supergirl niti je autorica kao takvu želi prikazati.

Ruku na srce, bilo je naivnosti, pretjeranosti u općenitom smislu rješavanja slučaja ubojstva od strane šesnaestogodišnjakinje za što policija, kako se čitanjem daje naslutiti, nije bila sposobna. Situacije za koje znaš da se ne smiju događati (kao što znamo da se u horor-filmu npr. ne ide sam niz stepenice u podrum) pa su moje oči i zakolutale par puta, ali sve u nekoj dopuštenoj količini jer ipak ovdje imamo roman za mlade. I sigurna sam da će se njima svidjeti, osnovnoškolcima i srednjoškolcima koji ove moje navedene „probleme“ neće ni primijetiti.

Pippa nas vodi kroz svoja razmišljanja kao kod onih starih dobrih krimi-priča, bez rupa i bez nelogičnosti koje su sve češće u novim krimićima koje u zadnje vrijeme dobivamo na tržištu. 

Nisam htjela po društvenim mrežama otkrivati radnju, razlike, prekomjerne komentare koji bi mi mogli pokvariti utisak pa je to bilo riješeno – prvo knjiga i onda, kada zaklopim zadnju stranicu, ide prva epizoda koja je tek izašla. Tempiranje savršeno, točno je tako i bilo.

Znala sam da će glavna glumica biti djevojka koja je utjelovila najbolju Wednesdayinu prijateljicu, u istoimenoj seriji – Eva Ovaona koja mi je tamo ostavila pozitivan utisak pa sam se nadala da će i ovdje odraditi dobar posao. Godine koje likovi imaju odgovaraju pa neke zamjerke u tom segmentu nemam. Čudila me količina šminke, tj. pudera koji su stavljali na lice mlade Eve jer se to toliko isticalo da je bilo neprimjereno. Cilj je da se šminka, ako je se već stavlja na lice, ne vidi, trebala bi biti ukras, a ne da izgleda kao neka fasada. Pa seriju gledaju mlade djevojke i često u poznatim osobama vide idole. Zar je to za ugledati se? Moj je savjet ili smanjiti šminku ili udaljiti kadrove od osobe koja se snima gdje se mogu vidjeti sve nepotrebne sitnice.

Ostvariti između svih glumaca kemiju, potrebnu za razumijevanje kako lika, tako i njihovih međusobnih odnosa, treba znanja i vještine. Nije dovoljno prepričati priču jer to imam u knjizi već dobro odrađeno, potrebno je kvalitetno prikazati sve navedeno. I jesu, tu osnovu gdje sve razumiješ i shvaćaš što se želi poručiti, no izostala je ona iskra uvjerljivosti.

Imamo mi tu i prijateljstva i razgovore između svih njih, zabave, tuge, svađe, razočaranja, straha, ali bez da sam ijednu od tih emocija iskreno osjetila. Gledala sam i ostala hladna. Za razliku u npr. seriji „Normalni ljudi“ koja je iznjedrila sve što je bilo potrebno i više, da je knjiga skoro bila bačena u drugi plan. Istina, stariji glumci, iskusniji, ali opet, priča je za mlade, postoje divna djeca koja odglume i bolje od svojih starijih kolega i iznesu cijeli film („Soba“ Jacob Tremblay). Želim reći da je sve u ekranizaciji „Vodič za ubojstva“ korektno određeno, ali im ja nisam ništa povjerovala.

Sve je toliko savršeno namješteno da je fake. Imala sam dojam i da je sve rastegnuto, dosadno, no odgledala sam sve epizode samo kako bih mogla imati potpunu sliku o onome o čemu ću dati svoje mišljenje. Ne znam ako bismo taj moj problem sa serijom mogli nazvati da su preglumili u glumi ili ja jednostavno nisam prepoznala kvalitetu. Svakako smo navedenu dosadu mogli izbjeći kraćenjem nebitnih dijelova (npr. nepotrebne scene vožnji koje su samo stvarale dosadu).

Sigurna sam da će se serija i knjiga svidjeti onima kojima je namijenjena i onima koji nisu toliko od čitanja ali će pogledati seriju. I preporuka od mene ide, i za jedno i za drugo. Nema eksplicitnih scena, ali ima govora o drogi, lažima, alkoholu, drogi za silovanje i njezinu utjecaju, mentalnim poteškoćama nakon proživljenih raznih trauma i to na kvalitetan i primjeren način. Otvara pitanja o kojima se može razgovarati s roditeljima ukoliko se serija s njima gleda i ovu opciju predlažem. Neće biti onih neugodnih trenutaka gdje se svi crvene jer je na TV-u scena seksa, to ne, ali na pristojan će se način dati do znanja sve potrebno.