Recenzija knjige i serije: Onaj pravi

Na poleđini knjige kratko, ali jasno doznajemo ono što je između korica poveznica među likovima: „Petero ljudi poslalo je svoju DNK na analizu. Preuzeli su podatke tko su im srodne Duše. Svatko od njih vjeruje da je time napokon pronašao pravu ljubav. Međutim...“ E, zbog ovog međutim sve postaje vrlo zanimljivo!

Knjiga koju su svi čitali prije dvije godine, ja sam uzela tek sada u ruke. Zašto? Jer je izašla serija koja me potaknula na čitanje pa onda i na gledanje kako bih usporedila oba medija. Rado to napravim imajući na umu da ih sagledam kao posebna i odvojena djela, što oni i jesu. Nije ovo prva takva recenzija pa ako ste propustili, a zanima vas, bacite oko i na „Slom“, „Normalni ljudi“, „Pohane zelene rajčice“ - klikom na naslov.

Ideja da se uz pomoć naše DNK može pronaći srodna duša, jedna jedina, stvorena samo za nas...?! Na prvu sam pomislila: luudiiloo! Ta mogućnost bi nam umanjila sva slomljena srca, sva „natezanja“ ne/javljanja, tlačenja, ljubomore, objašnjavanja, nervoze, čitanja i ne čitanja tuđih misli... Ajme, ostalo bi nam toliko živaca više za ostale životne probleme! Osnova mi se na prvu, stvarno svidjela. I svaka priča, od pet, je krenula jako dobro lagano nas upoznavajući s glavnim protagonistima.

Ugodno sam se iznenadila kada sam se već na prvim stranicama, mogla bih reći šokirala jednim od likova. Uz njega neće biti samo klasični problemi, gdje je nakon par stranica iznenađenje i kod druge priče srodne duše bilo popraćeno s mojim „I što ćeš sada?“ pitanjem. No tu ne staje iznenađivanje jer mi je i svaka iduća priča imala svoje zapitkivanje i promišljanja što će se sve tu još desiti. Svaka zasebna priča krenula je neočekivano i stvarno sam zadovoljno i znatiželjno listala stranice koje su i do kraja išle vrlo brzo.

Znajući da me nakon čitanja čeka i gledanje ekranizacije stvarala sam si neku sliku cijelog romana i zaključila da će ovo biti jedna od boljih ideja za razonodu koja ima i ljubavi i napetosti i svega što poželimo kada odlučimo gledati neku seriju. Iako, znajući da ima samo osam epizoda nisam si mogla percipirati kako su sve to uspjeli potrpati unutra i ujedno napraviti dobar posao. Na trenutak mi je bljesnula ideja da će najvjerojatnije i ovdje biti slučaj kao i s ekranizacijom romana „Slom“. Nisam bila daleko od istine... Bilo je i manje podudaranja! Ovdje je doslovno uzeta samo ideja, a ostalo je čini se bilo prilagođeno za one koji nisu ili ne planiraju čitati. Ovdje smo opet dobili nešto potpuno drugačije od knjige jer je cilj bio da gledatelji budu zadovoljni.

Uvidjevši da ovdje neću moći uspoređivati dva različita medija jer je razlika u startu bila skoro stopostotna, seriju sam gledala kao da nema veze s knjigom „Onaj pravi“. Kao gledatelj razočarala sam se jer mi je cjelokupan dojam bio kao da gledam neku trećerazrednu tv seriju koja me na trenutke podsjetila i na našu seriju „Krv nije voda“ za koju svi znamo da je doslovno negledljiva. Likovi, a ni njihovi odnosi mi nisu bili uvjerljivi. Ono što su morali odglumiti i na taj nam način prikazati radnju, odglumili su i to je bilo vrlo loše, hladno te nisu uspjeli dočarati ništa više osim neke vrste prepričavanja bez prijeko potrebnih emocija.

Jednolične scene, ponavljanja scena, bezlični likovi, ispodprosječna gluma, uh! Kada bi se na svemu ovome poradilo, ono što su odlučili prikazati i ne bi bilo toliko loše. Ideja savršene ljubavi mi je i dalje interesantna i često sam se pitala (čitajući i gledajući) bih li i ja poslala svoj DNK na testiranje sada kada sam sretno udana i živim divnu partnersku ljubav s kojom sam i više nego zadovoljna. Pitala sam se zašto bih ili zašto ne bih potražila medicinski srodnu dušu, je li ispravan baš takav način za sklapanje braka kao i razvodi kada znamo da to ipak nije naša „prava“ druga polovica. Možemo li biti sretni s onom osobom koja nije stvorena za nas, a do sada smo bili uvjereni da jest? Što je to što će nam promijeniti mišljenje?

Ovu bih knjigu ja svrstala u zbirku priča. Svih pet parova koje upoznajemo potpuno su odvojeni jedni od drugih gdje je zajednička samo ta crta srodne duše. Mogli smo imati pet dobrih romana gdje bismo tada imali više prostora dobiti više od likova i njihovih odnosa, kao i dublju razradu samih priča koje na kraju onda možda ne bi išle u pretjerivanja i usudila bih se reći klišeje. Koliko je knjiga dobro započela, skoro je toliko loše i završila. Roman koji otvara toliko interesantnih pitanja o kojima bi se moglo polemizirati danima, koji potiče na promišljanje o nama samima i našim vezama, o ljubavi i odnosima ne bi trebao biti toliko površan i plošan.

Vrlo ozbiljan idejni zalogaj možemo promatrati i kao običnu zabavu, razonodu za jedno – dva popodneva, ne očekujući nikakva velika otkrića. Tada je to onda odlična knjiga jer ja sam se zabavila i nije mi žao utrošenog vremena na ovaj roman. Što je bilo sa serijom koja je snimljena po ovoj knjizi zbog koje sam i čitala knjigu, napisala sam utiske koji su vrlo slični onima koji su roman pročitali i onda gledali ekranizaciju.