Recenzija knjige: Zli jezici

Četrdesetih godina 20. st. u Copertinu, u poljoprivrednom kraju Terre d’Arneo, u obitelji nadničara odrastaju dvije sestre: starija i povučena Teresa te mlađa i znatiželjna Angelina. Kad im otac ode u rat i ostavi suprugu Caterinu samu sa kćerima, ona zna da na raspolaganju ima samo svoju posebnu ljepotu – „prokletstvo“ na koje je svekrva uporno upozorava – kako bi prehranila svoje djevojčice.

Ovih par rečenica o romanu, plus oduševljenje dviju članica čitateljskog kluba ovu smo priču, između ostalih naslova, odabrale kao zadatak za idući book club sastanak. Rado čitam dobre knjige koje me ostave bez daha, natjeraju na razmišljanje, koje su drugačije, slojevite i lijepo pisane (kao npr. Bakhita, Neukroćena). Puno su mi draže takve knjige od onih dijametralno suprotnih! Očito...

Zle jezike (glavnu temu romana) sam sa zebnjom čekala na svakoj stranici pošto se i od sitnice maštovite trač-babe uspiju raspričati dovoljno za jedan roman, no ovdje su to samo bila nekakva nezamijećena šaputanja. Razloge za sočne tračeve temeljene na istini, što još i više dobiva na težini imale su u ovoj obitelji na više razina, kod svake individue. „Potraćeni“ su ovdje životi kada ih glavna tema zlih jezika nije uspjela raskošno iskoristiti.

Možda je samo do mene, ali ako naslov knjige izostane unutar korica, već je samo navedeno da zlih jezika uvijek ima i da uvijek nešto pričaju, to svi znamo oduvijek. Stvarno sam mislila da će oni raditi probleme, stvarati začkoljice u životu protagonista, da će biti toliko jake da se neće od nijh moći odhrvati. Realnije bi bilo kada bi se knjiga zvala „Preživljavanje siromašne obitelji“.

Čitajući Zle jezike, prisjetila sam se romana koji spada u magijski realizam gdje mi realan dio nije držao vodu, ali mi je magični dio bio dovoljno lijep pa je cijelu priču uspio podići za jednu razinu. Kao voda za čokoladu mi nije jedan od dražih romana, ali je bolji od ovoga koji spada u povijesnu fikciju. Dakle, trebao bi biti realan i na taj nas način uvući u priču i navesti nas da „zaplovimo“ s glavnim likovima u njihove živote. Ništa od toga... barem kod mene. Ovdje dokučiti žanr nije lako, ali ja ću onako „iz glave“ reći da je ovo na kraju ispao besmislen pokušaj ljubića.

Ova priča o obitelji s dvije sestre mi je bila dosadna, emocija je izostala, stil je isprazan, nemaštovit, jednoličan, čak bih rekla i da ga nema ako je to uopće i moguće (čitala sam prijevod na hrvatski). Ostala sam ravnodušna na sve što se izdešavalo ne samo glavnim (Angelinin dio je imao potencijala i jedini se izdvojio kao imalo smislen i bitan), već i sporednim likovima. Priznajem da sam uspjela pronaći par citata koje sam si zapisala jer su mi bili zanimljivi i to izdvajam kao pozitivno u svemu ovome. Kao na primjer: „Kad smo tužne i kad se osjećamo usamljeno, trebamo znati da neće trajati zauvijek. Ne traju dobre stvari, pa tako ni loše. Ne traje crno, ne traje ni bijelo.“